Kada je krajem prošlog mjeseca u javnost puštena nova Eminemova pjesma Houdini, nisam se mogla suzdržati od toga da narednih nekoliko dana veselo pjevušim „Guess who’s back, guess who’s back…“. Inače nisam obožavateljica rapa, ali Em će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu – njegove pjesme zvuk su mog djetinjstva, nešto što sam kao djevojčica pjevušila s mamom u autu u periodu kad je jedini stih koji sam znala ponoviti bio „Hi, my name is“. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg svjesno zažmirim na svaku njegovu kontroverznu rimu, a koliko god njegova djela ponekad zvučala uvredljivo, u mojoj su glavi spremljena u kutiju s etiketom „slobodna umjetnost“. Međutim, čini se da mlađe generacije ne dijele moj stav pa je Em nedugo nakon novog singla zaradio „canceled“ žig. A upravo je cancel culture područje u kojem moje mišljenje također malčice odstupa od mainstream liberalnog svjetonazora.
Cancel culture ili kultura otkazivanja u teoriji nije loša pojava – brojnim marginaliziranim skupinama omogućila je da se njihov glas napokon čuje te da svi oni (najčešće na pozicijama moći) budu prozvani i pozvani na odgovornost za neprimjereno, često i nasilno djelovanje. Jedan od najpoznatijih primjera svakako je Bill Cosby, tzv. America’s Fav Dad, optužen i osuđen za mnogobrojne slučajeve seksualnog zlostavljanja žena, ali i maloljetnica. Ne čudi, stoga što mu je javnost poručila da je „otkazan“. Vjerujem da je svima potpuno razumljivo što gotovo nitko ne želi surađivati sa silovateljem, posebice kada uzmemo u obzir kako se godinama lažno prezentirao kao idealan obiteljski čovjek. U ovakvim i sličnim situacijama cancel culture ima moju punu podršku; postoje djela toliko protivna svakom obliku ljudskosti i morala da naprosto nisu zaslužila oprost.
Što je sporno u drugom valu otkazivanja?
Moj problem s kulturom otkazivanja počinje s njezinim drugim valom, u trenu u kojem ona prestaje biti alat u borbi protiv ušutkavanja obespravljenih te polako prerasta u metodu ušutkavanja i demoniziranja svih onih koji su ikada imali i najmanju grešku u ponašanju. Možete li zaista mirne savjesti reći da vam se nikad, ali zaista nikad nije omaknuo barem jedan komentar zbog kojeg biste danas i sami mogli biti „otkazani“? Mislim da nitko od nas nije toliko moralno besprijekoran.
Mi ljudi smo, barem za javnost, opčinjeni crno-bijelim pogledom – ako nisi savršeno dobar, mora da si istinski zao. U stvarnosti većina nas šeće između različitih nijansi sive.
Otkazivanjem svakog onog kojem se potkrala i najmanja greška poručujemo jedni drugima da nitko od nas nije sposoban promijeniti se nabolje. Jeste li ista osoba koja ste bili prije 10 godina? 5? 2? Znam da ja nisam, pretpostavljam da niste ni vi, a radikalnim otkazivanjem međusobno si šaljemo poruku kako nitko od nas nije sposoban pokajati se zbog vlastite pogreške ili naučiti išta iz nje.
Demoniziranje svih onih koji su napravili grešku
Druga velika mana kulture otkazivanja je ta što se najčešće ne bavi konkretnim rješenjima realnog problema. Problemi koje cancel culture izvlači na površinu nerijetko su slojeviti i kompleksni pa samim tim zahtijevaju kompleksno i dobro promišljeno rješenje koje je nemoguće pronaći preko noći. Puko ušutkavanje osoba sa stavovima, mišljenjima i idejama koje smatramo pogrešnima ne uklanja ih, već samo stvara ogorčenost i povećava udaljenost među ljudima. Zbližava nas spremnost na dijalog, ili bar pokušaj dijaloga, s onima s kojima ne dijelimo mišljenje. We don’t make peace with friends. Znači li to da ćemo bespogovorno prihvatiti tuđi pogled? Ne, no civiliziranim dijalogom otvaramo mogućnost shvaćanja drugačije perspektive – možda neću prihvatiti ideju, ali bolje ću razumjeti odakle dolazi te ću se, umjesto da preko realne posljedice naprosto zalijepim canceled flaster, pozabaviti uzrokom problema.
Otkazivanje koje sam pozdravila s oduševljenjem
No to je iznimno teško i nerijetko iscrpljujuće; nemjerljivo je jednostavnije priključiti se masi koja dijeli persona non grata etikete te na taj način ispucati vlastiti bijes. Priznajem da sam u jednome trenu i sama podlegla spomenutoj ideji – moju aferu s cancel kulturom potaknuo je Andrew Tate. Ne podržavam ni lik ni djela, a da mi se ikada pružila prilika vjerojatno bih ključevima dekorirala njegov famozni Bugatti. Vijest o njegovom privođenju te naknadnom uklanjanju sa svih popularnih društvenih mreža pozdravila sam s oduševljenjem. I dalje smatram kako je Tate dobio što je zaslužio te da je dužan zakonski odgovarati za svoje postupke. No je li njegovim nestankom s interneta nestala i katastrofalna ideologija koju dotični zastupa?
Na njegovo mjesto došli su drugi koji su nastavili u revijalnom tonu – Tate je možda „otkazan“, ali ideja živi i dalje. Upravo je to primjer ranije spomenute mane kulture otkazivanja – nažalost ne postoji instant-rješenje za probleme koji su toliko duboko utkani u gotovo svaki aspekt naših života. Nemjerljivo je lakše osuditi, a ujedno i izopćiti osobu negoli ideju, jer moć ideja (i dobrih i loših) leži upravo u tome što su nematerijalne, teško zaustavljive, podložne (pogrešnoj) interpretaciji – ogorčenost je jednostavnije usmjeriti k živoj osobi jer tada sve ono što ne odobravamo poprima vidljivo obilježje koje možemo mrziti.
Tko se boji lektire još?
Međutim, nijedna pogubna ideja nije prevladana samim napadom na onoga koji je zastupa, štoviše, nerijetko je dovela upravo do kontraefekta i još snažnijeg razilaženja. Kolektivno smo podcijenili snagu civilizirane rasprave te koliko takav pristup, za razliku od onog ekstremno nabijenog negativnim emocijama, može donijeti više. Ne tvrdim da je lako niti da će uvijek uroditi plodom, bilo bi prilično naivno razmišljati na taj način, no je li alternativa zaista bolja?
Bez obzira na to što se cancel culture pripisuje isključivo liberalnoj struji, ona itekako postoji i na suprotnoj strani. Primjera je bezbroj, a jedan od recentnijih i nama najbližih svakako je onaj s posljednjih parlamentarnih izbora u RH kada je jedna od najkonzervativnijih političkih stranaka najavila „moralno pročišćavanje školskih lektira“. Osobno sam najosjetljivija na to kada cenzura takne u umjetnost (koja nije ovdje kako bi bila sterilna već kako bi prikazala realan život), stoga je moj prvi komentar na takve poteze – trčite u knjižnice i saznajte što je to što ne žele da vidite. Cancel culture u svom najgorem obliku vladala je svijetom sredinom prošlog stoljeća, samo pod malo drugačijim nazivom. Želimo li zaista povratak te ideologije?
Naučeni smo ideološka usmjerenja promatrati na nekoj vrsti zamišljenog pravca, međutim radikalizacijom suprotstavljenih strana pravac se počinje pretvarati u kružnicu, a narativ krajnje lijevog i krajnje desnog postaje zastrašujuće sličan. Vjerujem da svi mi, neovisno o stavovima koje zastupamo, podcjenjujemo to koliko je lako vlastitim djelovanjem postati upravo ono protiv čega se pokušavamo boriti. „Beware that, when fighting monsters, you yourself do not become a monster“ – F. Nietzsche.
Fotografije: Sara Čolić; animacija Canva
