Walk the Talk

LEA TOMAC: Rješavaju li retinol i Aperol ono što zovemo ‘quarter life kriza’?

Lea Tomac
12.06.2024.

Za krizu srednje dobi smo svi čuli, no zašto se ne priča o tome što je quarter-life kriza? Imamo li u dvadesetima još uvijek pravo na grešku, jesmo li premladi da bismo već sada donijeli sve važne odluke za budućnost i ne manje bitno – smije li jedna feministkinja pasti pod utjecaj kulta mladosti?

Koje je vaše nepopularno mišljenje? Moje je to da jedva čekam 30. rođendan. Trenutno mi je 27 i već neko vrijeme spremna sam ostaviti kaos dvadesetih iza sebe. Slobodno me proglasite licemjerkom – dok s jedne strane željno iščekujem svjećicu s brojkom 3, s druge mi je najveći kompliment kad me na kiosku traže osobnu. Kažu da bez šminke izgledam kao djevojčica, prijatelj me zove Benjamin Button, a prije nekoliko mjeseci na Veterinarskom faksu izbacili su me s RTG snimanja mog psa. Maloljetnicama, navodno, ulaz nije dopušten. Dok je moja Freya preplašeno zavijala okružena nepoznatim licima, ja sam se zbog tog komentara u čekaonici cerekala kao (mladolika) hijena. Zašto vam onda ova fejk maloljetnica pokušava prodati priču o tome kako je starenje divna pojava?

Očito je da me kult mladosti nije zaobišao, a to potvrđuje i retinol kojim predano mažem dvije nimalo maloljetne bore na čelu. Navodno smo svi najljepši u dvadesetima, a to saznanje u kombinaciji s onom fantastičnom izjavom da muškarci stare poput vina, a žene poput mlijeka dovele su do toga da se zaista trudim zadržati svoj Benji status. Znam, znam, opet sam licemjerka – velika feministkinja, a padam pod utjecaj takvih nakaradnih ideja. I onda još imam obraza reći da jedva čekam tridesetu. No sazrijevanje kojem se radujem nije ono izvanjsko, a bez imalo premišljanja mijenjala bih zategnuto lice za malo unutarnjeg mira. To, nažalost, ne dolazi u bočici s pipetom.

U pop kulturi dvadesete su predstavljene kao najbolje razdoblje naših života – mladi smo, lijepi, neobuzdani, a svijet nam je na dlanu. Nije potpuna neistina – ne tako davno lako ste me mogli pronaći za šankom nekog zagrebačkog kluba kako eksiram tko zna koju tequilu po redu, a već idućeg jutra pojavila bih se na faksu bez ikakvog problema. Istina, u izdanju koje je podsjećalo na Lagerfelda s AliExpressa – kosa prepuna dima svezana u rep i sunčane naočale koje skrivaju tragove nespavanja, no i dalje apsolutno sposobna napisati kolokvij za pet. Izlasci, dejtovi, nepresušna energija, putovanja, veliki planovi za budućnost, work hard, play harder – sve su to dvadesete. Ili bar rane dvadesete, no onda kao da se oglasio neki unutarnji alarm za koji ne postoji mute tipka, a ja sam se našla zatrpana pitanjima bez odgovora.

Napad panike. Napad panike. Napad panike.

Odrasla sam? Trebala bih znati što radim? Jesam li na krivom faksu? Napad panike. Što ako provedem život radeći ono što ne volim? Može li se živjeti od onoga što volim? Pisanje? Tko bi uopće čitao išta moje? Što će reći drugi? Napad panike. Zašto nisam u stabilnoj vezi? Imam li neku ugrađenu grešku? Što ako ne postoji nitko za mene? Želim li uopće nekoga uz sebe? Napad panike. Prijatelji? Jesu li mi baš svi prijatelji? Zašto uvijek toliko naivno vjerujem? Napad panike. Jesam li razočarala roditelje? Njihova blesava kći bi pisala umjesto da radi u financijama? Napad panike. Jesam li razočarala sebe? Tko sam uopće ja? Odrasla osoba? Ja? Napad panike. Čekaj, stop, mogu li ikako početi ispočetka?! Napad panike. Napad panike. Napad panike.

Život odraslih? Može, ali tek nakon 26. godine

Ako ćemo vjerovati neuroznanosti (a u što se drugo možemo pouzdati ako ne u znanost?) mi ljudi u potpunosti sazrijevamo tek oko 26. godine. Recentna istraživanja digla su granicu čak na 30, ali ajde, zadržat ćemo se na ovih 26. To je dob u kojoj frontalni režanj, onaj simpatični dio mozga odgovoran za samokontrolu, dugoročno planiranje i svijest o posljedicama, sazrijeva. I ne, ne znači da ćemo se s 26 naglo probuditi potpuno zreli i mudri; to je naprosto download completed. Tek tad prava igra počinje – and may the odds be ever in your favor!

Problem je u tome što izgledi nerijetko nisu na našoj strani jer smo velik broj odluka s dalekosežnim posljedicama morali donijeti u dobi u kojoj tih posljedica nismo bili potpuno svjesni. Dodajte tome roditeljska očekivanja, konstantno uspoređivanje s vršnjacima te suludi društveni pritisak i dobili ste savršen recept za ogromnu krizu identiteta. Za krizu srednje dobi smo svi čuli, zašto se ne priča o tome što je quarter-life kriza? Voljela bih da mi je netko rekao da nije kraj svijeta ako nemam kristalno jasnu viziju budućnosti (život se i tako rijetko drži našeg imaginarnog plana), da se prioriteti mijenjaju, da je u redu predomisliti se i da nigdje ne kasnim ili, još važnije, da ništa nisam nepovratno zajebala.

Zašto odrastanje nikada nije skok

Nitko od nas ne zna u potpunosti što radi, a puno odluka doneseno je na isti način na koji se nanosi eyeliner – just wing it. Ovime, naravno, ne tvrdim da smo lišeni svake odgovornosti, naprosto smatram kako je odrastanje proces (učenja), a ne jednokratan skok između djetinjstva i zrele dobi. Prirodno je ponekad odlučiti krivo ili malčice skrenuti sa željenog puta. Možda imam 27 godina, ali moj „odrasli“ staž iznosi tek godinu dana (potvrdila neuroznanost!).

Ako jednogodišnjacima ne zamjeramo što povremeno umjesto slatkiša pojedu šaku pijeska, i nama koji smo tek zagazili u surovi, odrasli svijet mogu se oprostiti poneke upitne odluke, neodlučnost i unutarnja previranja. Ne smatram, također, ni da zrelost dolazi s godinama, onako, po inerciji. Vjerujem da je riječ o kombinaciji godina i onoga što odaberemo napraviti sa sobom sad kad ipak imamo sve bolju ideju kako. Mudrost je znati skupiti zajee iz prošlosti i naučiti nešto iz toga. Godine same po sebi neće učiniti puno, a nijedna teorija nije bolja učiteljica od neugodne prakse. Dvadesete su ovdje kako bismo učili, i ne, ne mislim na fakultet.

Ide li mi to? Ide, otprilike kao brijanje na suho, ali ne žalim se. Stisnula sam zube, završila faks, ali ostavila financije, počela pisati, tequilu u klubovima zamijenila povremenim Aperolom na kauču, prekinula jednostrana prijateljstva, dogovorila se sa sobom da će „pravi“ doći kad dođe vrijeme za njega, ako i ne dođe, snaći ću se sama, putem vjerojatno nekoga razočarala, izdržala grižnju savjesti, oprostila sebi što ranije nisam znala bolje, i dalje se družim s napadima panike. I zato jedva čekam tridesetu. Ne živim u iluziji da će život biti lakši, no ja ću (nadajmo se) biti mudrija i posloženija, a tragove izazovnih situacija brisat ću retinolom i Aperolom.

Fotografije: Unsplash+, Sara Čolić; animacija Canva

Pročitaj više

walk it off

Znanost nije još našla čudotvorni lijek koji rješava sve boljke, no neki doktori smatraju – šetnja je najbliže što imamo takvoj alkemijskoj formuli

VOAJERI I NARCISI, POZOR!

Bez brige, niste narcis, ali ovo biste trebali uzeti u obzir…

Izlaz iz fatalne veze

Što je to u našoj ćudi da nas tjera da hakiramo partneru e-mail, da se smucamo oko njegove zgrade dok vani lije kao iz kabla i da otkantavamo frendice jer smo, eto, toliko zauzete ne bismo li slučajno naletjele u gradu na predmet svoje žudnje? Da, čini se da odgovor leži baš u onom dijelu mozga koji je odgovaran i za sve vrste destruktivnih ovisnosti. Želite li se skinuti?

Veganski stil života

Što je to veganska prehrana, zašto 20% u svijetu, involvira biljnu prehranu u svoju svakodnevicu te najguglanije pitanje svih vremena – a gdje su tu proteini. Erna Žganjar je razgovarala s osobama koje žive veganstvo, a pronaći ćete i nekoliko zanimljivih izjava vlasnika veganskih restorana u Hrvatskoj. Upoznajte Natašu Rajčević, food bloggericu, Maju Dragojević, učiteljicu joge, Ivora Madžara, marketinškog stručnjaka za plant based segment i Marka Samardžiju, osobnog trenera.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.