Kada bi me netko danas pozvao na informativni razgovor i pitao sjećam li se zapravo trenutka kada sam počela gledati svoju novu guilty pleasure seriju “Leonardo”, a koja je na HRT-u prikazivana kao repriza u kasnim noćnim satima, morala bih se poput glavnog junaka zagledati u nebo, a potom i uhvatiti s obje ruke za glavu i skrušeno priznati – “Da, bio je to onaj trenutak kada zgodni glumac s dugom kosom i hipnotičkim pogledom kaže da je ona bila ljubav njegovog života ili da ga nije briga hoće li ga sutradan objesiti.
Ma što muljam kao da će i meni suditi, vjerojatno je seksi Aidan Turner te dvije rečenice izrekao jednu za drugom, a čime je opravdao i onu davnu Kunderinu konstataciju da čitatelj neće moći skrenuti pogled s tuđeg ljubavnog pisma ili kakve nesreće. Pogađate, nastavila sam gledati i premotavati epizode ne bih li saznala zašto je genijalan majstor uhićen zbog ubojstva svoje muze, baš kao što sam donedavno radila s još jednom napetom serijom “Medici”, sve dok u jednom trenu nije došlo do takvog sudara između stvarnosti i fikcije da sam se počela više nervirati nego uživljavati.
Zašto Leonardo, a ne Caravaggio?
Iako je naravno svima jasno da je svaka povijesna drama manje više fikcija te da postoje žanrovi koji pišu paralelne povijesne priče ili se pak poigravaju s nekim činjenicama kao što je mokumentarac o tzv. velikoj laži da je čovjek ikada stupio na Mjesec, gledajući “Leonarda” morala sam se u nekom trenutku zapitati – pa zašto se serija na kraju zove Leonardo kada je toliko toga izmišljeno? Pa bilo je u povijesti umjetnosti velikih slikara koji su imali baš gadnu narav da su neprestano upadali u probleme i tuče, a da stvar bude dramatičnija čak su bili upleteni u nekoliko ubojstva, prije nego li su i sami nesretno skončali? Ili recimo Michelangelo, a koji se, tako povijesni izvori navode, toliko često borio s kamenom, ali i s vlastitim demonima?
No s druge strane, što da naprosto rade scenaristi koji su pogledali previše epizoda “Igara prijestolja” u kojima sve pršti od seksa, okrutnosti i glava koje lete na sve strane, kada je predmet serije manje-više misteriozan, a jedna od rijetkih sačuvanih rečenica o velikom majstoru koju je zapisao Giorgio Vasari zvuči otprilike ovako – “Leonardo da Vinci je šarmantan govornik i duboko uglađeno biće, a čija se osobna ljepota ne može preuveličati, jer je svaki njegov pokret sama milost čovjeka ispunjenog uzvišenim i delikatnim duhom.”
Klišeji o ludim umjetnicima
Ma ajmo mi to naprosto švrknuti u kantu za smeće i sve fino iznova te dobro nafilati dramaturškim zapletima. Po mogućnosti – ubaciti u osam epizoda sve moguće klišeje o ludim umjetnicima koji moraju imati mračnu stranu osobnosti, e da bi bi bili genijalni? Ma što samo mračnu stranu? Trebaju biti prokleti od rođenja, ostavljeni od bešćutnih roditelja i osuđeni na teško djetinjstvo u siromaštvu i prljavštini, nesretni ostatak života, jer je i stara gatara na početku njihovog života prorekla da će uništiti baš sve što budu voljeli. Nadalje, manje-više biti nepriznati dobar dio karijere, a na kraju svega i osuđeni za kakvo ubojstvo iz strasti i/ili makijavelizma, jer im je, pa to je već odavno jasno, njihova umjetnost daleko prvom mjestu.
Traži se serija koja ne počinje ubojstvom!
Ta zna se da najbolje prolaze one serije, i to ne samo one krimi, koje odmah na početku imaju kakvo intrigantno ubojstvo, a onda kreće ispitivanje i radnja se vrti unatrag. “Male laži”? Ček! “Slom”? Itekako! “Idealan par”? Naravno! “Bijeli lotus”? O, da! Obje sezone? Naravno, a kako stvari stoje bit će i u trećoj koja samo što nije. No čak i ako prihvatimo tu već otrcanu shemu koja nas drži budnima, a pogotovo neprestano laviranje i vaganje je li glavni lik pozitivac, negativac ili možda kao svaki čovjek kontradiktoran, ono što je prelilo čašu mnogim gledateljima je priča o tome kako je žena najveća ljubav njegovog života. Iako je iz povijesnih izvora vrlo jasno da je Leonardo bio gay, scenaristi iz nekog razloga, očito želeći privući što veću masu, raspisuju scenarij o tome da je majstor zapravo biseksualac. Ili što bi se danas reklo – seksualno fluidan.
Selektivno pamćenje i fake slike
Iako Leonardo već od druge epizode ne može odoljeti brojnim muškim kolegama, glumcima i sitnim lopovima šarmantnog osmijeha, glavni pokretač je kroz svih osam epizoda izmišljeni lik Caterine da Cremona. Žena zbog koje je Leonardo sposoban uništiti i jedno od rijetkih djela s kojim je u potpunosti zadovoljan, a s druge strane, zahvaljujući zavidnom znanju iz alkemije, postati i neki daleki prauzor Harryju Potteru i Dr. Who.
Iako je naravno u seriju utkano mnoštvo edukativnih detalja, a koje će cijeniti svaka profesorica likovnog koja ima problema s učenicima koji pokazuju ozbiljan deficit pažnje – od lekcija o tri vrste svjetla, odnosa između istine i osjećaja, lamentacija o umjetnosti koja nastaje iz boli, alegorijskim prikazima grančica na slikarijama, tečaja iz perspektive, unutarnjim sumnjama i borbama s egom, pogotovo ako je s druge strane zida kojeg treba oslikati freskama talentirani balavac poput jednog Michelangela, nakon svih odgledanih epizoda ostaje i dalje lebdjeti ono glavno Kunderino pitanje.
A ono glasi – hoće li možda na kraju svega mladi i nekoncentrirani gledatelji jednog dana tog velikog Leonarda pamtiti možda samo po tome što je ludo volio jednu ženu zbog kojeg je bio spreman i ubiti? I nije li na kraju svega stari majstor doživio sudbinu Mona Lise po sistemu – tko previše mistificira ili šuti i ne zaslužuje drugo nego da postane vrsta običnog ogledala te da se njega projiciraju tuđi kičasti filmovi. I kada ćemo konačno imati vremena i fokusa odbaciti na trenutak sve te klišeje sa strane i doista pogledati u ono što Leonarda doista čini tako velikim. Bez neke velike drame, pompe i lažnih fanfara. Baš kao što je Leonardo satima znao gledati svoje modele.
