Sjećate se možda filma Dogma Kevina Smitha iz 1999., u kojem se pjevačica Alanis Morissette pojavljuje kao Bog. Ok, Božica. Iako je film satirična verzija o vjeri, anđelima i životnim apsurdima, nije Alanis za ovu ulogu odabrana bez razloga. Ta njezina eterična duga kosa, divlja energija, kreativnost, čaroban glas i nagomilani bijes… Sve one osobine za koje smo godinama mislili da krase indigo djecu. Znate sigurno za neku vrlo posebnu osobu koja vas je očarala svojim intelektom, duhom i snažnim karakterom – zvalo se to ideja da se markira iz škole ili napravi još nešto opakije. A kada bi vas uhvatili, stavili u kaznu i pitali zašto ste nešto napravili, neki roditelj se pokušao izvući s forom da trebate imati razumijevanja za njegovo indigo dijete.
Intuicija, samopouzdanje i otpor prema autoritetu
Ovaj uzvišeni koncept koji smo odmah tako grubo spustili na zemlju, prva je opisala parapsihologinja Nancy Ann Tappe 1970-ih, koja je primijetila djecu s indigo aurom – vibracijskom bojom koju prije nije vidjela – što je povezala s novom vrstom svijesti. Indigo djeca, tvrde Carroll i Tober, imaju visoki IQ, izraženu intuiciju, samopouzdanje, otpor prema autoritetu i disruptivno ponašanje, što se često dijagnosticira kao ADHD ili ADD.
Prema Leeju Carrollu i Jan Tober, autorskom paru knjige The Indigo Children: The New Kids Have Arrived (1998.), indigo djeca predstavljaju “najuzbudljiviju, iako čudnu, promjenu u ljudskoj prirodi ikad zabilježenu i dokumentiranu.” Knjiga je prodana u 250.000 primjeraka i pokrenula cijelu industriju knjiga o indigo djeci. A kada i danas čujete kritike o suvremenom odgoju – djeca su previše medikamentirana, škole nisu kreativne, a djeca trebaju više pažnje roditelja – znate koja se literatura čitala.
Iako znanost nikada nije imala previše razumijevanja, ili je bolje reći empirijskih dokaza za indigo djecu, smatrajući da je to samo još jedna potreba roditelja da vjeruju u nešto čudesno, Russell Barkley, profesor psihijatrije na SUNY Upstate, tvrdi da ne postoji znanost ni studije koje podupiru postojanje indigo djece. On ih uspoređuje s “Barnumovim izjavama” – generičkim karakteristikama koje bi se mogle primijeniti na bilo koga. Pa ipak, tek što je ta indigo boja malo izblijedjela, pojavile su se nove kategorije za djecu koja se ne daju svrstati u ladicu – što je samo neka vrsta new age naziva za druge generacije.
Indigo, crystal i starseed djeca
Indigo djeca – ratnici i disruptori sustava – uglavnom su rođena 1970-ih i 1980-ih. Bune se protiv autoriteta, često su hiperintuitivna, ponekad ih se krivo dijagnosticira kao ADD/ADHD, iako je riječ o visokoj energetskoj frekvenciji i potrebi za autentičnošću. Crystal djeca, rođena od 1990-ih, smiruju atmosferu, liječe vibracijom ljubavi i često komuniciraju na “neverbalan” način – telepatijom ili kroz energiju. Starseed djeca su pak kozmičke duše, fascinirane zvijezdama, koje često osjećaju da nisu odavde
Ako se pitate što znanost kaže: većina modernih psihologa vidi Indigo/Crystal/Starseed narative kao sociokulturni fenomen koji pomaže roditeljima da shvate djecu koja se teško uklapaju. Drugi istraživači sugeriraju da je riječ o reinterpretaciji neurodiverznosti, ADHD-a ili čak vrlo visoke empatije kroz duhovni filter.
U konačnici, možda je najvažnije pitanje koje ova literatura postavlja – zašto nam je toliko teško prihvatiti djecu koja se nigdje ne mogu svrstati? Je li riječ o new age besmislici ili je ovo zapravo sofisticirani način da shvatimo da genijalnost i preosjetljivost dolaze u paketima koje društvo ne zna odmah prepoznati, a kamoli kontrolirati? Da, Indigo, Crystal i Starseed priče nas podsjećaju da svijet treba neprilagođene ratnike i empatične iscjelitelje – ponekad čak i one koji dolaze s druge planete (ili barem tako misle). A možda taj narativ nije ništa drugo nego naša unutarnja vjera da svijet mijenjaju upravo oni koji se u njega nikada nisu do kraja uklopili.
Vizual: Canva