Je li britanska glumica Keira Knightley u pravu što je zdušno odbijala svojoj djeci čitati bajke ili je zapravo napravila puno goru stvar, jer izlazak iz roditeljskog gnijezda u stvarni svijet nikada nije lak, pa ipak… Nakon što su nam sto puta pročitali priču o tome kako je zgodan junak ujedno i užasno sposoban te dobar, kako se ljubav može prepoznati iz samo jednog pogleda, a kada taj vražji pogled zakaže tu je uvijek čarobna riječi koja otvara baš sva vrata, možda ipak ima nešto u tome da naša podsvijest i dalje vrti neki stari film.
Zapela naprosto u djetinjstvu i ni mic sve te godine. Jer kako drugačije objasniti da je ljubav i toliko godina kasnije slijepa i da nema tih frendova, savjetnika, mudraca koji bi nas mogli odgovoriti od toga da neprestano gledamo jedno te isti film. On se doduše prikazuje samo u našoj glavi, ali zato nitko ne uživa tako kao mi, što je i logično, jer mi kao redatelj vlastite bajke, a na kojoj bi nam pozavidio i Tim Burton, na našu filmsku traku doslovce projiciramo sve ono što želimo i trebamo vidjeti, ne plaćajući ni centa razvikanim glumcima.
No za one koji ponekad žele podići crni povez s očiju, a koji su si dragovoljno privezali, reći ćemo samo ovo – Ako želite romantičnu sliku zamijeniti nešto realnijom ove tri kognitivne pristranosti biste trebali držati pod kontrolom budući da uzrokuju slijepe točke, savjetuje Forrest Talley, doktor znanosti na portalu Psychology Today. Naravno, pod uvjetom da ne želite uložiti svoju energiju u odnose koji će vas ostaviti razočaranima, izdanima, silno ogorčenima, a možda i užasno kreativno nadahnutima.
Pristranost ‘mi smo zapravo isti u svojoj biti’
Sjećate se one epizode iz serije ‘Bijeli lotos’ kada Tanya već na drugom spoju dramatizira na najjače, a u nekom trenu se rasplače i kroz suze jedva izgovori sve svoje strahove, a najveći je onaj – hoće li je novi partner i dalje voljeti ako oguli sve slojeve luka i vrlo brzo dođu do jezgre koja ne izgleda baš bajno. Naime, svi smo mi ponekad kao Tanya i volimo misliti da trebamo maknuti sve te slojeve površnih rečenica, netaktičnih gesta i radnji jer ćemo u dubini nečije osobnosti doći do onoga što zovemo srž. A ako nam se srž poklapa, primjerice oboje volimo spašavati životinje, pišemo pjesme ili volimo maslac od kikirikija – bingo! Jesmo li mi to upravo sreli svoju srodnu dušu?
A sada otrježnjenje, jer na djelu je prva pristranost samo-esencijalističkog razmišljanja koja kaže da postoji velika opasnost da nas privlače upravo oni ljudi za koje iz nekog, samo nama znanog razloga, vjerujemo da dijelimo istu bit, zvala se ona empatija, hrabrost, pustolovni duh ili kreativnost. Naime, svi mi podsvjesno volimo kategorizirati druge na temelju atributa koje dijelimo, a zatim pretpostaviti da ti zajednički atributi, posve logično, zar ne, odražavaju i zajedničku bit. No tko kaže da osoba koja, gle čuda, kupuje u istom dućanu organske hrane kao i mi, dijeli i naše političke stavove, vozi električni automobil i želi spasiti okoliš?
Jedan od načina na koji samo-esencijalističko razmišljanje utječe na romantičnu privlačnost je kroz iluziju kompatibilnosti. Kada upoznamo nekoga za koga vjerujemo da dijeli našu bit, skloni smo vjerovati da ta osoba posjeduje i mnoge druge važne suštinske sličnosti, što ga čini još privlačnijim.
Pristranost ‘efekta aure’
‘Ma Tinder je super’, rekla mi je frendica. ‘Ali jao si ga njemu ako padne na Googleu ili LinkedInu’. U prijevodu – ako uz dobru fotku ili Photoshop ne ide i nekoliko postignuća na poslovnom polju ili kakvom hobiju. No ono što mi je oduvijek zvučalo malo okrutno i vrlo snobovski, danas mi je malo jasnije. Jer moja frendica ne brije toliko na srž i spiku o izgubljenim polovicama, ali vrline su joj itekako važne, a uspjeh najbitnija kategorija. Znači li to sada da moja frendica pati od efekta aure tj. želi se za neku kvalitetu, a koju su potvrdili drugi ljudi, čvrsto uhvatiti ne bi li na nju nakalemila još desetak drugih vrlina?
Rizik lažnog vjerovanja da s nekim dijelite neke duboke i važne zajedničke crte je taj što ćete vrlo brzo početi razvijati odnos, ne računajući na to da ste sve vrline naprosto izmislili
Naime, ova kategorija je dosta slična prvoj, ali razlika je u tome što se sada ne fokusiramo na pretpostavku o dijeljenju temeljnih osobnih kvaliteta. ‘Dovoljno je da druga osoba pokazuje neku vrlinu koju visoko cijenimo, a mi ćemo odmah vrlo rado pretpostaviti da ona posjeduje još nekolicinu drugih poželjnih kvaliteta’, objašnjava Forrest Talley. Na primjer, izuzetno uspješnu osoba koju ste tek upoznali odmah počinjete smatrati i organiziranom i fokusiranom, a za nekoga tko je samopouzdan počinjete pretpostavljati da donosi mudre odluke i da je iznimno inteligentan. Pogađate, kako priča ide dalje – potencijalnim romantičnim partnerima pripisujemo vrline koje nemaju, a pri tome zanemarujemo njihove nedostatke. Rezultat je idealizirana verzija osobe koju želimo, bez da se i najmanje brinemo za to što zapravo nemamo blage veze tko je ona u stvarnom životu.
Pristranost ‘ono što je lijepo je dobro’
Kada su pitali jednu hrvatsku spisateljicu što bi zaželjela da recimo ulovi zlatnu ribicu, ona je odmah duhovito ispalila da bi sve tri želje spiskala na jednu – kada sljedeći put uđe u neku prostoriju da čuje onaj tihi uzdah i divljenje njenoj ljepoti. Odgovor čak ima smisla, jer autorica se načitala bajki i jako dobro zna da bi joj okolina automatski prišila i na desetine drugih kvaliteta po sistemu onog starog stereotipa koji kaže – “ono što je lijepo, mora biti i dobro”. Uostalom, adje priznajte – koliko ste puta za nekoga tko je fizički privlačan, automatski pomislili da je sigurno i drag, ljubazan, inteligentan, nježan i pouzdan, ne tražeći ni zrno dokaza.
Kada se naša idealizirana slika sukobi sa stvarnošću neminovno dolazi do prave mentalne borbe, no u većini slučajeva stvarnost ipak pobjeđuje.
Okej, možda se kasnije otkrije i njegovo pravo lice, jer u nekom trenu uvijek padnu maske, ali što bi rekao George iz serije ‘Seinfeld’ – ‘Ljudi moji, je li vi znate što to znači. Šest mjeseci bih se mogao praviti da sam puno bolji nego što jesam!” Dakle, pitanje nije trebamo li lijepim ljudima zamjeriti što bezočno uživaju u onome što se zove ‘pretty privilege’? Ta bilo bi nepravedno zamjerati im ovu prednost, kaže i Forrest Talley. Uostalom, oni ne pokušavaju namjerno zavaravati, već jednostavno uživaju u nezasluženim bodovima koje im zabunom dodjeljuje naš mozak. A na vama je da procijenite imate li dovoljno vremena za još jedan krug privlačnih iluzija ili ćete sići s ludog kotača te malo više pažnje obratiti i na one koji vas nisu automatski privukli na audiciji za glavne glumce vašeg unutarnjeg filma, ali bi se možda mogli kandidirati za neki dokumentarac.
Naslovni vizual: Canva
