Moj nedavni girls’ night out započeo je vrlo uobičajeno – zajedničko šminkanje i trač-partija kao zvučna kulisa. Završio je još uobičajenije – negdje oko 2 ujutro prijateljici se javio bivši, a nekoliko jakih pića i slabih isprika kasnije prpošno mi je mahala dok je ulazila u njegov auto. Mene nije nazvao nitko. Umjesto toga, ja sam nazvala taxi, kući se vratila sama, prošetala psa i zaspala uz reprizu Zločinačkih umova. Tri dana kasnije, jedna od nas proživljavala je reprizu – ajde, ne baš zločinačkih, ali emocionalno nedostupnih umova – želite li pogađati koja?
Ne naslađujem se, zaista, ne samo da mi takvo što nije namjera nego nisam zaslužila naslađivati se – puno previše puta našla sam se u identičnoj situaciji i postupila jednako bezglavo. No nakon dovoljno scena u kojima se akteri možda mijenjaju, ali scenarij ostaje isti, jedine prihvatljive reprize postaju Zločinački umovi.
Samopoštovanje. Standardi. Ljubav prema sebi.
Tako nekako opisala bi to moderna dejting-psihologija, zar ne? Ono na što vas gotovo nitko neće upozoriti jest da uz samopoštovanje, standarde i ljubav prema sebi dolazi i nevjerojatno tih mobitel. Whatsapp i Insta-DM poruke najednom su zamijenjene s „Čestitamo! Prodali ste artikl, preuzmite oznaku za slanje.“ obavijestima s Vinteda, vikendi postaju sumnjivo mirni, muškarci koji su nekoć zauzimali sramotno velik dio mentalnog prostora nestaju, a petak navečer zaogrnut je u plišani bademantil i pitanje „Jesam li postala dosadna??“ Ako je to i vaša stvarnost, a ne samo moja – čestitam! Standardi vam nisu tek mrtvo slovo na papiru već imaju očnjake koji iskaču na sam spomen „Jesi budna?“ poruka u 2 ujutro. I ne, niste dosadni. Situacija ponekad jednostavno djeluje gore prije no što postane znatno bolja.
‘Oduvijek si slaba na lijepe, zajebane melankolike’
Usuđujem se pisati o ovome upravo zato što su zamršeni odnosi donedavno bili moj guilty pleasure. U jednoj mjeri i dalje jesu, a jedan od mojih prijatelja najbolje je to opisao rečenicom „Oduvijek si slaba na lijepe, zajebane melankolike“. Privlačnost se ne bira, ona se naprosto događa, a slabost na lijepe, zajebane i melankolične očito je moj osobni križ. No ono što se itekako bira jest sljedeći korak.
Što činite jednom kada shvatite da vas je privuklo ono pogrešno? Gasite li zvuk na mobitelu dok poruke naposljetku ne prestanu dolaziti ili u 2 ujutro na previsokim štiklama nabadate do njegova auta uvjereni da će ovaj put priča imati bajkovit kraj? To je prijelomni trenutak u kojem famozni ‘self-love’ koncept stupa na scenu i, suprotno uvriježenom mišljenju, odgovorno tvrdim da self-love nije emocija. Self-love je ponašanje.
Emocije i tako nisu odviše pouzdan kompas, posebice za nas koji smo između nezdravog i neodoljivog skloni staviti znak jednakosti.
Sindrom tihog mobitela
Ideja „standarda“ nešto je čemu, u teoriji, svi redom težimo sve dok ti isti standardi ne dovedu do čistke koje se ni Staljin ne bi posramio. A takva čistka rezultira nevjerojatno tihim mobitelom. Hoćete li se nakon ugašenog zvuka i neodgovaranja na „Jesi budna?“ (privremeno) osjećati usamljeno? Da. Hoćete li se, nakon što vam takvo ponašanje postane praksa, a poruke prestanu dolaziti, pitati jeste li postali dosadni i nezanimljivi jer petak navečer provodite u bademantilu? Da. Vrijedi li? Apsolutno. Ne kažem da je ugodno, kažem da vrijedi te da je riječ o spremnosti da nemate baš ništa umjesto da prihvatite nešto za što znate da nije za vas. Ponekad je tišina na telefonu naprosto dokaz da više niste dostupni ljudima koji ne nude ništa smisleno.
Htjeli ste bolje? Bolje zahtijeva prostor koji ne dolazi uz situationship koji se plaši obveze ili bivšeg koji vas podsjeća da je vani hladno, a režije skupe pa zašto se onda ne biste zajedno ugrijali?! Bolje je, koliko god paradoksalno zvučalo, isprva tiše i usamljenije, a umjesto čipkastih haltera nosi plišani bademantil. Bolje solo fazu ne tretira kao čekaonicu u kojoj nestrpljivo očekujete da netko (bilo tko) uđe, već kao prostor koji uređujete po svom dok na vrata ne pokuca osoba vrijedna otvaranja. Ili odgovaranja na poruku koja, vjerujte, neće biti poslana u 2 ujutro i neće glasiti „Jesi budna?“ Prije no što sami sebe proglasite dosadnima zbog manjka poziva u sitne sate, razmislite jeste li podizanjem standarda uistinu izgubili privlačnost ili tek naviku privlačenja onog pogrešnog?
Fotografije: Canva, Unsplash+
