Događa li vam se da već na prvi takt određene pjesme više ne sjedite za volanom u prometnoj gužvi nego ste najednom petnaest godina mlađi i u nekom sumnjivom klubu plešete do zore? Šećući gradom kap poznatog parfema u nepoznatoj masi vraća vas u zagrljaj bivšeg? Pogledom na izgužvanu fotografiju iz djetinjstva možete čuti smijeh nekadašnje najbolje prijateljice? Ako je odgovor potvrdan, dobrodošli u klub nostalgičara – ovdje svi s vremena na vrijeme volimo baciti pogled na prošlost.
Preciznije rečeno, ovdje svi volimo baciti pogled na ono što smo odabrali zapamtiti. Određeni dijelovi (ne)svjesno su blokirani, inače bi nostalgija izgubila svoju poetičnost. U tome i leži zamka tog bittersweet osjećaja jer nostalgija je, koliko god lijepa bila, najveća lažljivica koja je ikad hodala svijetom.
Svi se, u većoj ili manjoj mjeri, prepuštamo nostalgiji, a psiholozi ističu kako učestalost kojom se svatko od nas osvrće preko ramena ovisi o nekoliko faktora. Najveće težište stavljeno je na osobine ličnosti, odnosno jeste li po prirodi netko tko je sklon sanjarenju, promišljanju, analiziranju i dubokom proživljavanju emocija. Bitan čimbenik su i trenutne životne okolnosti – u trenucima kada smo zatrpani obvezama manja je šansa da ćemo se, u maniri Prousta, baciti u potragu za izgubljenim vremenom. U skladu s time, nailazimo i na faktor godišnjeg doba – nostalgiju nemjerljivo češće proživljavamo u hladnom, zimskom periodu kada čak i priroda odluči usporiti tempo.
Zašto prošlost mora imati značenje?
Nostalgija je univerzalno iskustvo, romantizirani produžetak vječne ljudske težnje da objasnimo sve što nas okružuje i što nas je ikada okruživalo. Prošlost ne može biti samo prošlost; ona mora imati značenje, smisao, jasan pravac koji ukazuje na to kako smo od onoga prije došli do ovoga sad. Sve navedeno u potpunosti je normalno, ali istini za volju, nostalgija nas ponekad može učiniti nesretnima. Češki književnik Milan Kundera napisao je „Grčka riječ za ‘povratak’ je nostos. Algos znači ‘patnja’. Dakle, nostalgija je patnja uzrokovana neutoljenom željom za povratkom.” Pravo pitanje jest – povratkom čemu? Ili kome? Jer, pristanemo li biti surovo iskreni sami sa sobom, vjerojatno ćemo si priznati da ono čega se nostalgično prisjećamo nikada nije bilo toliko idilično kako nam se sada čini.
Privlačnost prošlosti neobično je snažna, a već sam čin prisjećanja kao da uljepšava prošle događaje te one posve obične trenutke pretvara u nešto nadnaravno za čime najednom čeznemo. Prisjećajući se smijeha, davnih prijateljstava, bivših ljubavi i lakoće s kojom smo se naizgled kretali kroz život, vrlo lako zaboravljamo na razočaranja, teškoće, pogreške i neizvjesnosti koje su vrebale i tada. Ovo je kutak u kojem čuči laž nostalgije – neistina je da je prošlost bila lišena problema; vrijeme i iskustvo koje sada imamo učinili su da sadašnjoj verziji nas ništa od toga ne djeluje toliko zastrašujuće.
Sorry, ali vaša verzija iz prošlosti više ne postoji
U prošlosti nema iznenađenja, nema neočekivanih obrata. Točno znamo što je iza tih vrata koja smo u iskušenju otvoriti – ljudi, mjesta, emocije koje su nam nekoć ispunjavale život. Ali familijarnost je dvosjekli mač. Iako može ponuditi iluziju ugode, također nas veže za verziju nas samih koja više ne postoji. Držeći se prošlosti, uskraćujemo si priliku da rastemo, da se mijenjamo, da postanemo nešto više od onoga što smo bili, ali i ovoga što smo sada. S razlogom je retrovizor nemjerljivo manji od vjetrobranskog stakla – nismo stvoreni za vraćanje unazad. Povremeni sjetni pogled svima nam se omakne, no zapamtite – prošlost je divno mjesto za posjetiti, ali katastrofalno mjesto za život.
„So I walk myself down memory lane – I still hold on to all the joy and the pain. So I sing a little louder, get carried away, and I thank myself for who I became!“ – Zara Larsson
Naslovni vizual: Unsplash+
