ROSETO EFEKT: Najvažnija lekcija koju su nas naučili talijanski emigranti u Americi

Tamara Radan
15.02.2026.

Je li moguće podići malu Italiju na drugom kraju svijeta ili kod kuće. Plus – zašto je zajedništvo snažnije od genetike, prehrane i statistike.

Sjećate se možda zadnje sezone serije ‘Emily u Rimu’ kada simpatična Amerikanka dobije nogu od talijanskog dečka jer je njezina agencija zabunom tagala njegovo mjesto boravka i otkrila masi taj skriveni raj na zemlji. Vjerojatno bi manja frka nastala da je proslijedila neku intimnu prepisku ili fotku, no izgleda da u Italiji nema vrednije stvari od stila života, a on ne uključuje samo fantastična jela, tone i tone maslaca i maslinovog ulja te tartufe koji se skupljaju netom prije ručka. Skupljala ih je Emily u vrtoglavim štiklama, ali i Stanley Tucci u svojem serijalu u Italiji kada posjeti veselu i vedru obitelj Missoni, koja je na svoje divne šarene pulovere i dizajn prenijela sve svoje osjećaje.

No da ne bi bilo da smo se i mi najeli ludih gljiva, citirat ćemo slavan slučaj zvan Roseto efekt, koji je u svojoj knjizi ‘Izvan prosjeka – priča o uspjehu’ iznio kanadski novinar i spisatelj Malcolm Gladwell, a koji govori zašto su talijanski običaji toliko dragocjeni. Naime, mjesto Roseto u Pennsylvaniji osnovali su talijanski emigranti iz talijanskog grada Roseto Valfortore krajem 19. stoljeća. U ranijim godinama većina stanovnika bili su potomci iste zajednice, što znači da su dosta dugo zadržali tradicije bliskog zajedničkog života.

Hrana i prijatelji

I tko zna bi li ih Malcolm Gladwell uopće zapazio da se po nečemu nisu razlikovali od susjeda. Naime, u mjestu Roseto 1964. bila je zabilježena znatno niža stopa srčanih bolesti – znatno manja od polovice u usporedbi s okolnim mjestima u razdoblju od 1955. do 1961. godine, navodi studija objavljena 1964. u Journal of the American Medical Association.

Originalna hipoteza bila je ta da je tajna boljeg zdravstvenog stanja u odnosu na susjede ono što bi se moglo nazvati životom oko stola. No to nipošto ne znači samo zdravu hranu i puno malih obroka, nego i to da su se ljudi međusobno ‘hranili’ odnosima – bilo da je riječ o druženju s prijateljima, brojnoj obitelji ili zajedničkim aktivnostima građana – a sve je to moglo izvrsno reducirati stres, rizik od izolacije i osjećaj napetosti.

Jesti solo ili u grupi?

Iako su neka kasnija preispitivanja otkrila metodološke nedostatke u originalnim studijama i osporila neke rezultate – na primjer, usporedbe s drugim populacijama (npr. Framingham, Massachusetts) – duža usporedna analiza koja je obuhvatila razdoblje od 50 godina pokazala je da su razlike u smrtnosti bile izraženije u razdoblju kada je zajednica bila najkohezivnija. Kako su se obiteljske i društvene strukture mijenjale i ljudi postajali individualističkiji, stope srčanih bolesti približile su se onima u susjednim mjestima.

Sudeći prema ovim rezultatima, možda bismo svi mi, a posebice Kinezi i Japanci, koji su poznati po tome da svoj dom drže vrlo intimnim mjestom i rijetko pozivaju strance, mogli razmisliti koliko često pozivamo goste u svoj dom. No što se tiče onog drugog talijanskog običaja, koji je popularizirao film ‘Stranci’ – gdje svi sudionici za stolom odlože svoje mobitele na sredinu stola i svi vide sve poruke . o tome ćemo još razmisliti nakon tiramisua i treće čaše vina.

Naslovni vizual: Canva

Pročitaj više

Kolumna: Lea Tomac

Zašto neke osobe reagiraju iznimno burno u situacijama koje su objektivno nevrijedne spomena? Zašto, pak, neke osjećaju sigurnost tek kada kontroliraju svaki aspekt svoga života? Zašto je u nekih prisutan gotovo instinktivan strah od gubitka? Zašto neke vječito prati sjena krivnje, čak i kada nisu učinili apsolutno ništa pogrešno? Zašto nekima, koliko god uspješni bili, nijedno postignuće nije dovoljno dobro? Kako bi odgovorila na navedena i njima slična pitanja, psihologija sve češće postavlja jedno dodatno, vjerojatno najintrigantnije do sada – što ako opisani obrasci nisu posljedica isključivo osobnih iskustava već dio emocionalnoga nasljeđa?

Na prvi pogled priča s fiktivnog irskog otoka izgleda kao bizarni horor. No kako film odmiče, postaje jasno da govori o nečemu vrlo suvremenom – o ghostanju i brutalnoj moći šutnje kada jedan prijatelj jednostavno odluči izbrisati drugoga iz života.

Je li Brookyln Beckham neka vrsta modernog Goethea i kako to da je u zadnjih 10 godina broj pjesama koje govore o tuzi, beznađu i stresu tako naglo porastao, a pozitiva drastično padala?

Kolumna: Lea Tomac

Cijela poanta manosfere, navodno, jest kako osvojiti žene. Zašto onda gotovo opipljiv osjećaj nelagode nastaje čim žena stupi na scenu? Zašto oni najradikalniji među njima otvoreno tvrde da im se žene uopće ne sviđaju? Istražili smo što pokreće manosferu i zašto kombinacija homosocijalnosti i homohisterije stvara neobičan paradoks – muškarce emocionalno usmjerene jedne na druge, ali prisiljene to maskirati agresijom, dominacijom i mizoginijom.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.