Levitacija i ekstaza

DRUGO STANJE SVIJESTI: Što se događa u tijelu i mozgu za vrijeme transa?

Tamara Radan
17.05.2026.

Ako ste mislili da je trans relikt prošlosti, varate se – jer rave partyji i nisu ništa drugo nego moderni šamanski rituali. DJ je vođa plemena, ritam je mantra, a gomila tijela koja se miču kao jedno podsjeća na drevne ceremonije. Pokušali smo saznati: zašto ljudi zatvorenih očiju plešu satima bez umora?

Bilo je tri ujutro, u klubu koji je izgledao kao podzemni hram posvećen ritmu. Svjetla su treperila poput signalnih poruka iz nekog drugog svijeta, a DJ je puštao basove tako precizno da si mogao osjetiti kako ti vibriraju kroz prsni koš. U jednom trenutku osjetila sam da se odvajam od svog tijela, iako nisam ništa uzela niti pretjerala s pićem. No imala sam osjećaj da ne smijem stati jer me samo neprestano kretanje može spasiti. Ne znam koliko sam dugo ostala u tom stanju, ali jedino čega se sjećam bilo je to da se tijelo kretalo samo od sebe, a ja sam bila negdje između sna i budnosti. Jesam li doista pala u neku vrstu transa ili sam samo bila umorna od previše tulumarenja i hodanja po Berlinu – nikada neću doznati.

No znanost možda ima odgovor na pitanje što se događa u tijelu za vrijeme transa. Prvo, prefrontalni korteks – centar za analitičko razmišljanje i kontrolu – počinje usporavati svoju aktivnost. To omogućuje limbičkom sustavu, koji upravlja emocijama i instinktima, da preuzme primat. U isto vrijeme mozak ulazi u stanje dominacije theta valova – istih onih koji su prisutni dok sanjamo ili meditiramo. Ove promjene dovode do osjećaja povezanosti s okolinom, smanjene svjesnosti o vlastitom tijelu i vremenu, pa čak i osjećaja transcendencije.

Ali to nije sve. U tijelu se događa i nešto fizički opipljivo – otpuštaju se endorfini i dopamin, neurotransmiteri povezani s osjećajem ugode i nagrade. Zbog toga trans može izazvati euforiju, osjećaj bezvremenosti i potpunu predaju trenutku. Neki znanstvenici vjeruju da je ovo stanje evolucijski mehanizam – način na koji su drevni ljudi sinkronizirali grupne aktivnosti, bilo da se radilo o lovu, plesu ili religijskim obredima.

Naime, prvi zapisi o transu sežu tisućama godina unatrag. U arheološkim nalazima iz paleolitika pronađene su slike ljudi u ekstatičnim pozama, a drevni sumerski, egipatski i indijanski tekstovi opisuju rituale u kojima je ritam bubnjeva ili ponavljajućih glasova dovodio ljude u promijenjena stanja svijesti. Šamani, svećenici i mistici koristili su ove tehnike stoljećima kako bi komunicirali s duhovima, dobili vizije ili jednostavno proširili svoje spoznaje izvan obične realnosti.

Ali trans nije relikt prošlosti. Rave partyji i dalje su moderni šamanski rituali. DJ je vođa plemena, ritam je mantra, a gomila tijela koja se miču kao jedno podsjeća na drevne ceremonije. Pitate se zašto ljudi zatvorenih očiju plešu satima bez umora? Njihov mozak je već negdje drugdje – u onom istom theta stanju u kojem su bili drevni šamani.

I nije svaki ritam jednak. Tradicionalna trans glazba često koristi brze, repetitivne ritmove u rasponu od 120 do 150 otkucaja u minuti, što je otprilike prosječan tempo elektroničke plesne glazbe. Bubnjevi su najčešći instrument zbog svoje sposobnosti da rezoniraju s moždanim valovima, ali ponekad su to i jednostavni dronovi – neprekinuti tonovi koji stvaraju osjećaj lebdenja izvan vremena.

Da, ovo drugo stanje svijesti o kojem pjeva Dua Lipa bitno je – jer nam omogućuje da na trenutak budemo nešto drugo, da vidimo svijet bez filtera ega. Jer kad tijelo preuzme ritam, prestajemo biti ono što mislimo da jesmo i postajemo ono što jesmo. No bez obzira na to radite li to uz pomoć bubnjeva u pustinji, techno seta u Berlinu ili samo slušate bijeli šum prije spavanja, princip je isti: zvuk nas doista može vinuti u neke druge sfere. I to bez dodatnih pojačivača.

A ovo su odgovori žestokih partijanera na pitanje zašto satima plešu zatvorenih očiju:

Plešemo zatvorenih očiju jer tada napokon prestajemo gledati i počinjemo osjećati. Da, možda čak neka vrsta molitve i nirvane, ma kako to sada pretenciozno zvučalo. Ana, 35

Kad zatvoriš oči, prepuštaš kontrolu. Tijelo zna beat bolje od mozga. To nije ples, to je reset.Ivan, 28

To su trenuci kad više nisi ime, ni spol, ni profesija – samo vibracija koja titra u ritmu svemira.Sanela, 18

Zatvorene oči brišu prostor. Ostaje samo tempo. Nestaje vanjski svijet. To je sloboda koja se ne može opisati, samo doživjeti.Tibor, 22

Plešemo satima jer prvi put šutimo iznutra. Glazba uzima sve misli, pretvara ih u ritam. U mraku više nisi promatran – postaješ puls.Sanja, 24

To je povratak tijelu. Kad zatvoriš oči, oslobađaš se Apolonovih pravila. Ostaje samo Dioniz – sirov, nasmijan, znojan – u transu.Bivša profesorica latinskog koja je željela da je potpišemo sa Sapho

Zatvorene oči nisu bijeg nego ulaz. To nije ples izvan sebe. To je ples u sebe, kužite? I zato ne prestajemo – jer napokon osjećamo gdje smo.Zoran, 40

Pročitaj više

Kolumna: Lea Tomac

Zašto neke osobe reagiraju iznimno burno u situacijama koje su objektivno nevrijedne spomena? Zašto, pak, neke osjećaju sigurnost tek kada kontroliraju svaki aspekt svoga života? Zašto je u nekih prisutan gotovo instinktivan strah od gubitka? Zašto neke vječito prati sjena krivnje, čak i kada nisu učinili apsolutno ništa pogrešno? Zašto nekima, koliko god uspješni bili, nijedno postignuće nije dovoljno dobro? Kako bi odgovorila na navedena i njima slična pitanja, psihologija sve češće postavlja jedno dodatno, vjerojatno najintrigantnije do sada – što ako opisani obrasci nisu posljedica isključivo osobnih iskustava već dio emocionalnoga nasljeđa?

Na prvi pogled priča s fiktivnog irskog otoka izgleda kao bizarni horor. No kako film odmiče, postaje jasno da govori o nečemu vrlo suvremenom – o ghostanju i brutalnoj moći šutnje kada jedan prijatelj jednostavno odluči izbrisati drugoga iz života.

Je li Brookyln Beckham neka vrsta modernog Goethea i kako to da je u zadnjih 10 godina broj pjesama koje govore o tuzi, beznađu i stresu tako naglo porastao, a pozitiva drastično padala?

Kolumna: Lea Tomac

Cijela poanta manosfere, navodno, jest kako osvojiti žene. Zašto onda gotovo opipljiv osjećaj nelagode nastaje čim žena stupi na scenu? Zašto oni najradikalniji među njima otvoreno tvrde da im se žene uopće ne sviđaju? Istražili smo što pokreće manosferu i zašto kombinacija homosocijalnosti i homohisterije stvara neobičan paradoks – muškarce emocionalno usmjerene jedne na druge, ali prisiljene to maskirati agresijom, dominacijom i mizoginijom.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.