Kada sam prije desetak godina morala donijeti jednu važnu poslovnu odluku, jedna prijateljica mi je savjetovala da ne vjerujem previše novom poslodavcu jer na ljestvici dvoličnosti od 1 do 10, on je čista desetka. Jer nema tog laskanja, ulizivanja, obećanja i iskrenih osmijeha kakve on ne može ponuditi, samo da bi dobio ono što je htio, a prava istina je često dijametralno suprotna. Moram priznati da sam od tog trenutka često razmišljala o toj imaginarnoj ljestvici dvoličnosti i maskama koje često nosim/o. Pa nije li to zapravo logično da svi tu i tamo malo muljamo, uljepšamo loš rezultat ili jednostavno ne damo iskren odgovor, jer time možda želimo poštedjeti drugu stranu. I ne manje bitno, trebamo li se zbog toga opterećivati što tu i tamo stavimo koju masku koja glumi da je poslovnija, profesionalnija ili uspješnija nego što je.

Tri lica u japanskoj kulturi
U Japanu su toga očito svjesni, jer postoji izreka da svaki čovjek ima tri lica: jedno koje pokazuje svijetu, drugo koje vide bliski prijatelji i obitelj te treće, koje se otkriva samo kada smo potpuno sami. Naime, lice koje pokazujemo svijetu mora, primjerice, djelovati što je moguće kompetentnije i neosjetljivo na udarce, jer teoretski može ga vidjeti netko tko bi nam mogao nauditi i iskoristiti naše slabosti. Istodobno, ono bi trebalo ostavljati dojam ljubaznosti i simpatičnosti jer nas drugi tada bolje tretiraju – a to je jako važno ako ne želimo stalno biti loše volje.
Lice koje pokazujemo bližnjima
Bliskim prijateljima i obitelji trebamo i možemo pokazati sasvim drugačije strane sebe nego svijetu. S njima dijelimo tajne, osjećaje, sumnje, brige, trenutke sreće. Njima govorimo iskreno što mislimo, čak i kada to nije politički korektno. Sve to stvara bliskost, povjerenje i intimnost te razlikuje naše dugoročne odnose od prolaznih poznanstava ili funkcionalnih odnosa s kolegama i nadređenima (iako, naravno, postoje radni timovi u kojima su odnosi prijateljski).

Gremlin na samo
No čak ni najbližima često ne pokazujemo lice koje imamo kada smo potpuno sami. Kada ne moramo misliti ni na koga drugoga niti se prilagođavati. Naše lice u razdobljima apsolutne samoće je izrazito sebično, ali to je sasvim u redu – jer svi trebamo trenutke u kojima brinemo samo o sebi, a da time ikome štetimo. U takvim trenucima naše misli, raspoloženja, sumnje i emocije izražavaju se još intenzivnije i sirovije nego u ostalim situacijama. Čak i ako pred prijateljem plačemo i povjeravamo mu se, svatko u sebi nosi misli i osjećaje koje nikome ne otkriva – i to je potpuno normalno. Uostalom, znate kako ide na fora s Instagrama?
„Nemam što skrivati.“
„Oh, žao mi je.“
Fenomen zvan code-switching

Uostalom, vaš život nije strip o super-heroju da biste non stop trebali hodati u istoj odjeći, s istom maskom, imati iste stavove, ne biste li mogli reći da ste 100% autentični, jer različite situacije i ciljevi zahtijevaju različita lica.
A i lingvisti su već odavno primijetili fenomen code-switchinga, odnosno promjene govornog izraza ovisno o kontekstu – na razgovoru za posao izražavamo se drukčije nego na brunchu s najboljom prijateljicom. I to je sasvim prirodno i primjereno. Bilo bi čudno da nije tako. Isto vrijedi i za naša tri lica. Prirodno je da ih mijenjamo i prilagođavamo – bitno je samo da se, bez obzira na masku koju nosimo, uvijek možemo prepoznati.
Naslovni vizual: Canva
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 