Strah da ćete poludjeti, zaboraviti naučeni govor, zeznuti prezentaciju, spotaknuti se i pasti… Ili naprosto sve to odjednom, ono što se kaže sići s uma i poludjeti i nije bog zna kako originalna misao, jer imaju je mnogi. Uostalom, strah od ludila je vrlo visoko na ljestvici svih mogućih strahova, a ako sam dobro upamtila riječi jedne trenerice autogenog treninga – čak na drugom mjestu. Pa ipak, utjeha da nećemo poludjeti ako o tome trezveno razmišljamo, jer ludilo te valjda strefi bez prethodne najave i sekiracije i nije tako utješno.
No kako dovraga isključiti taj previše uspaničeni glas koji stalno nešto najavljuje, strepi i opterećuje i može li se on pretvoriti u mudrog trenera koji ne gubi živce u trenu kada tekma krene loše pa može donijeti trezvene i korisne odluke koje će kontrolirati emocije, pohranjivati informacije, reflektirati o prošlosti bez onog kukanja i zdvajanja – jednom riječju učiniti nas izbalansiranom individuom?
Kada je unutarnju glas 10 puta brži od govora
To je naime pitanje zaintrigiralo i i američkog neuroznanstvenika dr. Ethana Krossa koji se malo pomnije bacio u istraživanje tih unutarnjih monologa te naposljetku napisao i knjigu “Chatter – Glas u tvojoj glavi: Kako pretvoriti unutarnjeg kritičara u trenera.“ Naime, prema studiji sa Stanforda svi mi imamo unutarnji glas, s tim da je za razliku od našeg govora on čak deset puta brži. Počinje se razvijati već u ranom djetinjstvu, stoga nije čudno čuti djecu koja razgovaraju sama sa sobom ili s imaginarnim prijateljima. Pomaže nam da naučimo donositi odluke, preispitivati svoje emocije, uklopiti se u društvo i jednog dana naučiti stisnuti kočnicu kada je neka glupost na umu.
60.000 misli. Uhvati ih, ako možeš!
No kako stvari stoje, ispada da se svi ne sprijatelje sa svojim unutarnjim kompasom kroz mladost. Neki ga nauče skroz utišati pa ga gotovo i ne čuju i čudom se čude kada im netko spominje intuiciju, pitajući se što je sada dovraga to, a drugi ga se pak ne mogu riješiti jer im stalno nešto zvoca, zanovijeta i baca klipove pod noge. Uostalom, možete li vi zamisliti koliko bi to sada bilo posla za nekog daktilografa i ChatGPT ako bi htio izlistati sve naše unutarnje razgovore ako pođemo od toga da nam svaki dan kroz glavu prođe 60.000 misli. I to suludom brzinom.
Kada vaš unutarnji glas priča previše
Pogađate, problem nastaje kada naš unutarnji glas ne može pojmiti da naše misli neprestano lete zrakom i da se lijepe za naš mozak poput kukaca u paukovoj mreži i da se ne treba svakom od njih pomno baviti i proučavati je do besvijesti nego jednostavno dopustiti da odleti. Drugim riječima, kaže Kross – unutarnji glas koji previše priča može biti zanimljiv i zabavan kao filmovi Woodyja Allena, no nekada vas naprosto uvlači sve dublje u spiralu negativnih misli.
A svi znamo koja je moć mračnih misli te kako su u stanju aktivirati centar straha u mozgu kao da je stvarna opasnost pred nama. To je onaj slučaj kada i vrhunski nogometaši iznenada promaše gol, sjajni pijanisti zablokiraju, a najbolji govornici počnu mucati. Znak da je unutarnji glas postao tako dominantan da je uspio zasjeniti sve naše znanje, vještine i sate i sate vježbe.
Prema istraživanjima, ljudi koji puno razmišljaju imaju pojačanu potrebu za dijeljenjem problema. No, kada prijatelji žele pružiti empatičnu podršku, često dolazi do tzv. zajedničkog preispitivanja. To znači da se zajedno uvaljuju u crnilo, umjesto da pronađu izlaz. Rješenje glasi – distancirati se i zauzeti neku drugu perspektivu.
Pa što nam je činiti. I možemo li svoj unutarnji glas naprosto potjerati na klupu i dati mu žuti karton? Ok, ne morate biti grubi prema svojem glasu i odmah ga tretirati kao najdražu nogometnu ekipu koja je maestralno razočarala. Dovoljno je napraviti korak unazad i malo se distancirati od svog unutarnjeg glasa, savjetuje Kross. Konkretnije rečeno – tri su savjeta koja pomažu.
Iako će ovo sada zazvučati krajnje tašto i samodopadno – probajte se sebi obraćati u trećem licu i zauzeti perspektivu nekog vanjskog promatrača. I to ne vašeg frenda nego nekog objektivnog. Nadalje, probajte izvesti malo mentalno putovanje – zamislite se desetak godina starijim i pitajte samog sebe – hoće li ovo biti možda zabavno, zanimljivo, poučno jednog dana kada se budemo toga prisjećali. To nam pokazuje prolaznost opterećujućeg iskustva i daje nadu. I savjet treći – usmjerite pogled iz vlastite nutrine na nešto vanjsko, bio to prizor koji se događa kroz prozor, neka knjiga ili ovaj tekst. A sada se kursorom vratite nešto više i potražite onu sliku u mozgu kao paukovoj mreži i jednim potezom oslobodite sve mrske kukce. Razlaz! I kraj tekme.
Naslovna fotografija: Unsplash+
