Moje pisanje kolumni gotovo uvijek započinje istim pitanjem – treba li ova ideja (koja mi je vrlo vjerojatno pala na pamet za vrijeme tuširanja) doista biti pretvorena u tekst koji će zauvijek ostati na internetu, dostupan na uvid apsolutno svima ili bi bilo pametnije da barem jednom zadržim jezik za zubima, a ideju eventualno iznesem najboljoj prijateljici?
U većini je slučajeva pametniji odgovor ovo drugo, no moja najbolja prijateljica vrlo je zauzeta žena, a moje diskutabilne ideje ne prestaju se rojiti, stoga mi ne preostaje drugo nego poslati ih u svijet. A moja ovotjedna ideja, odnosno problem, odnosno ono čime sam preokupirana zadnjih dana (*zadnjih dvadeset i devet godina) jest sljedeće: imam glas u glavi koji ne prestaje govoriti. Prije no što se zabrinete, reći ću – ne, posrijedi nije glas koji mi šapuće uznemirujuće stvari niti me pokušava uvjeriti da sam reinkarnacija Spasitelja. Riječ je naprosto o neprekidnom unutarnjem monologu. Lako moguće da znate točno o čemu govorim jer i sami imate neumoljivog unutarnjeg naratora. Mnogi ga imaju. Dugi niz godina živjela sam u uvjerenju da ne postoji osoba bez vlastitog pripovjedača u glavi, ali svijet je raznoliko mjesto, a unutarnji svjetovi još raznolikiji te sam otkrila da se u stihu „I know I should sleep, but the voices in my head go pam-pam-pam-pam-pam-pam“ ne pronalazimo svi u jednakoj mjeri.
Moj najvjerniji partner
Moj unutarnji glas uvijek je uz mene, u meni, dio mene; zvuči poput mene (barem ja vjerujem da zvučim tako, iako glasovne poruke sugeriraju da je situacija znatno gora); kada u tišini čitam, on izgovara riječi; kada pišem, on slaže rečenice brže no što ih uspijevam zapisati; on je moja privatna radio-stanica na kojoj uvijek nešto svira (trenutno „Beds Are Burning“); prisutan je kada svjesno razmišljam o nečemu; oglašava se i kada mi um besciljno luta; on je narator svake moje emocije; istovremeno je riječ ohrabrenja i moj najoštriji kritičar; on vividno doziva uspomene te jednako lako kreira potpuno imaginarne slike; ne gasi čak ni u snovima, a do moje šeste godine nije znao izgovoriti slovo R, baš kao ni ja. Vjerovala sam da je riječ o univerzalnom iskustvu sve dok se nisam našla usred razgovora koji je išao otprilike ovako:
– Glas u glavi? O čemu ti govoriš?
– Pa da, glas u glavi. Znaš, misli koje čuješ..?
– Misli koje čuješ? Ja ih ne čujem…
– Ali kako onda razmišljaš?
– Pa…normalno? Posve normalno?
Kako adekvatno objasniti kako izgleda ono što nam se odvija u glavi
Normalno je uistinu fascinantna riječ. Iako se ispostavilo da navedeni razgovor tada nije bio osobito koristan ni sugovorniku ni meni, naknadno je otvorio bezbroj novih, intrigantnih pitanja. Odgovori su, s druge strane, i dalje prilično nedorečeni te se čini da univerzalno normalno ne postoji. Problem je, naime, u tome što je gotovo nemoguće adekvatno objasniti kako izgleda ono što vam se odvija u glavi, a da pritom nemate nikakav referentni okvir za tuđe iskustvo. Razmišljate li cijeli život riječima, sama ideja da misao može postojati bez njih zvuči poput tvrdnje da je moguće gledati bez očiju. Jednako tako, ako unutarnji glas nije nešto što posjedujete, susret s osobom koja vas uvjerava da „čuje“ misli vrlo vjerojatno će vas dovesti u iskušenje da okrenete 112.
No što ako su obje strane u pravu? Što ako postoji više od „obje strane“? Što ako je ono što je za mene i ljude poput mene potpuno prirodan, automatski način razmišljanja tek jedna od mogućih varijanti? Što ako misao ne mora imati ni glas ni sliku da bi bila misao? Jer, ispada da je moje inicijalno pitanje bilo odviše usko – ono ne glasi: Imaju li svi glas u glavi? Pitanje je i vide li ono o čemu razmišljaju? Čuju li glazbu i kada je nema? Mogu li prizvati nečije lice? Mogu li čuti glas osobe koju nisu vidjeli godinama? Mogu li kristalno jasno zamisliti ono što ne postoji, što nikada nije postojalo, što nikada neće postojati? Najintrigantnije od svega, mogu li istodobno imati potpuni izostanak unutarnjih slika, riječi i glasova, a ipak posve normalno razmišljati, sanjariti, planirati, prisjećati se te imati itekako bogat unutarnji svijet?
Anendofazija, afantazija i anauralija
I dok je meni trebalo gotovo trideset godina da shvatim kako tuđa glava možda uopće ne zvuči poput moje, neuroznanost je za varijacije naših unutarnjih svjetova već ponudila nekoliko konkretnih naziva. Odsustvo „riječi“ (riječi, a ne glasa) tako nosi naziv anendofazija, odsustvo mentalnih slika afantazija, a nemogućnost da osoba „čuje“ glas, bilo vlastiti ili tuđi te glazbu i sve ostale zvukove naziva se anauralija. Nijedno nije poremećaj; sve su naprosto varijacije na istu temu – nalik očima koje mogu biti i zelene i plave i smeđe i sive, no ni u jednom trenu nisu ništa manje „oči“ od onih dugih. Netko je, dakle, sposoban vlastite misli oblikovati u riječi, a pritom ne stvarati mentalne slike; netko može vrlo jasno zamišljati prizore, ali ne razmišljati u riječima; netko može imati i riječi i slike, a ipak u glavi ne čuti ni vlastiti ni tuđi glas; u nekih se isprepliće sve; neki nemaju nijedno.
Neprekidni verbalno-vizualno-auditivni program u glavi
Ovo posljednje mi je, priznajem, i dalje pomalo nejasno jer kao osoba u čijoj se glavi 0-24 odvija verbalno-vizualno-auditivni program, izostanak svega navedenog podsjeća me na TV koji je uključen, ali nema ni slike ni tona. Priznajem i da iz mene, vrlo vjerojatno, upravo progovara ljubomora jer bih se s vremena na vrijeme voljela odmoriti sama od sebe – samo za vrijeme pisanja ove kolumne u mojoj se glavi izvrtilo nekoliko pjesama, „Beds Are Burning“ odavno je završila, trenutno je na programu „Rebel Yell“, tipkam najbrže što mogu iako mi moj unutarnji glasić poručuje da se vratim pod tuš jer je ondje ideja zvučala znatno bolje, a istovremeno mi nudi pregled potencijalnih outfita za ručak na kojem se uskoro trebam pojaviti. I podsjeća me da nisam odgovorila na desetak poruka. I da bih trebala platiti račun za struju. I da njega neću ugasiti čak i ako ne platim račun za struju.
Opisano je za mene potpuno normalno, svakodnevno iskustvo. Štoviše, šokirala bih se da se jednoga dana probudim bez toga. Pročitavši ovo, netko drugi vjerojatno i dalje razmišlja o onom 112 pozivu, i upravo zato riječ „normalno“ ne prestaje me fascinirati, posebice kada je riječ o unutarnjim svjetovima.
Vizuali: Canva, Unsplash+
