Život nije francuski film, pa ipak, kada smo čuli prve taktove talijanske pjesme kojom je otvorena modna revija Saint Laurenta podno Eiffelova tornja i kada su u parišku noć obasjanu gigantskim lusterima izašle žene u zlatnom, osjećaj nam je govorio da ovo miriše na kraj. Kao oni zadnji susreti ljubavnika u skupocjenom restoranu kada se oba partnera obuku previše dobro da bi sakrila ono što osjećaju. No s druge strane, kreativnom direktoru Anthonyju Vaccarellu, koji je na čelu modne kuće Saint Laurent bio punih deset godina, u opisu je posla kreirati predmete žudnje i svojim modnim pričama nalik filmovima uvjerljivo prenijeti želju i emocije, a to sada može značiti i da zna izrežirati melankoličan francuski prekid.
A on je došao u trenutku kada je 49 modela prošetalo u divnim metalik zlatnim balonerima, haljinama, pencil suknjama i jaknama te kada su na pistu izašle žene u crnom. Idealan trenutak da se na stejdž, u crnom odijelu i visokim petama, popne Charlotte Gainsbourg, koja će otpjevati tugaljivu pjesmu You’re so much Yves Saint Laurent, da bi naposljetku u zagrljaju dočekala svog prijatelja Anthonyja Vaccarella, koji je bio vidljivo ganut. A prije nego što je napustio pistu, predao je svom sinu simbolički ključeve. Iako su već te večeri krenule glasine da je ovo posljednja revija belgijsko-talijanskog dizajnera, službena potvrda stigla je tek deset dana kasnije.
Dobro izrežirani prekid ili slutnja da je ovo kraj jednog razdoblja
Može biti da je ova revija samo majstorski izrežirana, no nije za odbaciti ni onu teoriju koja kaže da u ovom odlasku možda nije riječ samo o još jednom od gigantskih transfera i hirova moćnih konglomerata, već da ipak ima nešto više. Jer kako drugačije objasniti da je toliko puno obožavatelja brenda na takav način pogodio odlazak jednog kreativnog direktora koji je cijelo vrijeme bio u sjeni? Kao da je na neki suludi način htio nadmašiti i Yvesa Saint Laurenta, koji je osnovao brend 1961. godine i koji je bio užasno sramežljiv te se u kasnijoj fazi jednostavno povukao iz javnosti. Je li moguće da smo se zabrinuli što će biti s tom čuvenom Saint Laurent ženom, koja nam je toliko draga već desetljećima? Ili da zakon ekonomije neumoljivo melje i najkreativnije i najotpornije?
Jesu li Saint Laurent žena i muškarac postali nešto nalik arhetipu?
Ako bismo realno gledali na ovu situaciju – ta famozna Saint Laurent žena oduvijek je tu. Prvi put sam je ugledala u časopisu „Svijet” negdje sredinom osamdesetih. Nosila je usku suknju, sako širokih ramena, zalizanu kosu, jarki ruž, smokey eyes i velike naušnice te sugerirala da ništa ne može biti previše ako se ženi tako sviđa. Bio je to neki opojan miks slobode, samouvjerenosti i seksepila. Zatim su došle devedesete, siluetu seksi Amazonke zamijenio je grunge stil Kate Moss, no Yves Saint Laurent i dalje je ostao vjeran svojoj ženi iz osamdesetih, kao da je već tada odlučio da neće mariti za trendove. I nije mu palo na pamet oponašati stil svojeg nekadašnjeg kolege Karla Lagerfelda, spuštati se na ulicu i prilagođavati se potrebama tržišta. No onda sam negdje početkom novog tisućljeća shvatila da mi žene nismo same jer postoji i nešto kao Saint Laurent muškarac, arhetip koji žele oponašati frajeri, u što me uvjerio francuski pisac Frédéric Beigbeder, koji je s takvom nonšalancijom nosio njegova odijela, kombinirao ih s naočalama jakih okvira te na neodoljiv način miješao francuski buržoaski duh, boemski život i dekadenciju.
Zanimljiv karakter i dobre noge
Iako je u međuvremenu puno dizajnera sjelo na mjesto genijalnog Yvesa i nastojalo ostati manje-više vjerno prauzorima (zbog Stefana Pilatija smo frendica i ja u Milanu opelješile Zaru kada smo ugledale kopije YSL odijela i dimija, a Karl Lagerfeld odlučio je smršavjeti 40 kila ne bi li mogao nositi ultrauska odijela Hedija Slimanea) – činjenica je da je YSL žena i dalje cijelo ovo vrijeme bila s nama. Ne samo da nikuda nije otišla nego nije skinula ni te velike sunčane naočale pa da shvati koliko se svijet u međuvremenu promijenio. I koliko svoje postojanje i makeover može zahvaliti Anthonyju Vaccarellu. Jer kad god bi tu i tamo skupio volje i hrabrosti stati pred novinare, uporno bi ga pitali da je definira, a on je nudio samo zabavne odgovore. Često bi lakonski spominjao samo slobodu, a kada bi mu postalo dosadno, plasirao bi i odgovor da SL žena ima zanimljiv karakter i dobre noge.
Elegancija ublažena tenisicama? Non, merci!
Iako je misterij oduvijek bio dio ove priče, prava je istina da se iza uspjeha Anthonyja Vaccarella krilo jako puno posla, istraživanja i još više – čelične discipline da se ne podlegne trendovima. Baš poput osnivača brenda, i on je uspio sve ove godine ostati svoj. Nije se prilagođavao ukusu mase, nije slijedio druge, nije rasporio DNK kuće na komadiće pa sve opet sastavljao kako mu puhne. Štoviše, rado je spominjao da mu je bilo dirljivo što je Yves devedesetih, kada više nije bio toliko revolucionaran kao šezdesetih i sedamdesetih, i dalje nastavio slijediti svoj stil. Nije to lako, posebice ako želite izbjeći optužbu da vam modeli izgledaju zastarjelo, kao da ste u preveliku jaknu obukli zvijezde „Dinastije”. Primjerice, trebali su mu mjeseci da shvati kako je tajna u rukavu. Uostalom, znate li puno velikih brendova koji nisu žrtvovali svoj sofisticirani stil u nekom trenu street styleu i spustili ga na tenisice?
Samo jedna ideja
Tko zna, možda su u svemu tome odlučujuću ulogu odigrali njegovi belgijski korijeni te želja za neprestanim usavršavanjem. Američki pisac Paul Auster u romanu „Knjiga iluzija” kaže za svog junaka da je monomanijak jer ima nevjerojatnu moć fokusirati se na jednu ideju koja ga zaokuplja. Možda je opis previše dramatičan, no kako drugačije opisati metode rada fantastičnog Vaccarella? Godine 2018. oduševio nas je idejom kratkih hlačica, 2019. bodijima s izrezima i party haljinama koje svijetle u mraku, 2024. prozirnim tkaninama, a ove godine odijelima koja su hommage čuvenom Le Smokingu. No bilo bi nepravedno reći da je kreativni direktor po cijele dane provodio u arhivi, jer ne treba zaboraviti ni njegove sicilijanske korijene i želju da eksperimentira, uvodi nove materijale i šokira.
Iako je Karl Lagerfeld u nekom trenutku karijere davao pomalo zlobne primjedbe na račun Yvesa Sainta Laurenta, a posebice na to što revije održava u muzejima, a ne prati duh ulice, mora se priznati da je u tome bila i tajna privlačnosti. YSL je oduvijek bio nešto poput tajnog kluba, pomalo mračnog i kompleksnog filma ili knjige koja se čita noću. Taman dovoljno poznat, a opet užasno uzbudljiv te s atmosferom koja vam može pasti samo u dobrom društvu usred noći. Osim toga, Anthony se sjeća onog aha trenutka kada je shvatio da mora izaći iz poznatih okvira i odlučio spojiti 6. arondisman s četvrti Pigalle te u buržoaski stil ubaciti i nešto lateksa. Kao i onoga da odjeća nikada nije samo moda, a kamoli broj.
Eklektične muze bez puno followera
Možda Anthonyjevi šefovi nisu imali previše razumijevanja za to što njihov kreativni direktor ne pada na slavne zvijezde i influencere koji plijene pažnju svojom ljepotom i brojem followera, nego bira autentične zvijezde koje imaju svoj glas i stav. No s vremenom su shvatili da ima nešto u tom malom, a eklektičnom krugu zvijezda koje brend okuplja – Kate Moss, Catherine Deneuve, Béatrice Dalle, Anje Rubik, Zoë Kravitz, Charlotte Gainsbourg. Kao i to da je posve suludo pitanje zašto njegove muze nemaju ništa relevantno čime će puniti medije. Možda zato što trenutačno imaju puno pametnija posla i uronjene su u istraživanje, rad i eksperimentiranje ili naprosto prolaze kroz lošu fazu i ne moraju neprestano izbacivati ideje ne bi li netko u financijskim tablicama neprestano bilježio rast. Uostalom, teško je u jednom čovjeku spojiti i kreativca i poslovnog čovjeka, iako je Vaccarello u tome doslovce dosegnuo stakleni plafon.
Zašto je Anthony nakon deset godina morao napustiti brend kojem je vratio auru poželjnosti, san, relevantnost i priču, a uz to kao malo koji dizajner dosegnuo brojke od tri milijarde eura, možemo samo nagađati. No treba li baš svaki obožavatelj znati koliko je točno dizajner koje godine zaradio i je li zadovoljio KPI? Iako nitko ne može osporiti činjenicu da je za vrijeme njegova vodstva brend postao više od mode – postao je stil života i osjećaj koji želimo iskusiti. A on je sve više dolazio do izražaja otkako je Anthony posebice počeo razmišljati izvan mode te si postavljati pitanja – koliko još balonera i pencil suknji moram dizajnirati da bih ostao relevantan? Taj se njegov san već odavno ostvario. Kada je nakon studija u Belgiji došao u Pariz, gdje je osnovao brend, njegov partner i sadašnji suprug ponudio mu je da napravi moodboard. Srećom, u blizini su imali primjerak francuskog magazina Numéro te je Anthony izrezao fotografiju Eiffelova tornja i concept storea Colette, gdje se danas nalazi YSL.
Saint Laurent klub umjetnosti
Možda ga je na kraju svega zeznula njegova imaginacija i potreba da pobjegne od stvarnosti. U gotovo svim intervjuima Vaccarello spominje kako je u ranoj mladosti, dok je živio u Bruxellesu, obožavao filmove i kako svaka revija treba nalikovati na film. Otuda i njegova želja da sve svoje ljubavi poveže u nekoj vrsti kluba, a koja je najbolje došla do izražaja kada je 2023. osnovao Saint Laurent Production. Ta i Yves Saint Laurent je kreirao divne komade u filmu „Ljepotica dana” s Catherine Deneuve. Pogađate, blockbusteri nisu dolazili u obzir, kao ni to da filmaši moraju snimati radove koji će izgledati kao reklame za modnu kuću. Iako bismo dobar dio kombinacija iz filmova „Parthenope” i „Emilia Pérez” nosile. Rijetki su takvi producenti koji svojim autorima daju apsolutnu slobodu, modne kombinacije, a za rođendan bukete cvijeća kao Anthony, prisjeća se Jim Jarmusch.
Mjesto otporno na drastične promjene
Srećom, mi ostali koji nismo imali sreću ući u privatni život povučenog dizajnera koji obožava tamne hlače, crne majice, a na rukama nosi sitne tetovaže i Cartierov sat, mogli smo nešto od tog duha iskusiti u pariškoj Le Babylon – kombinaciji knjižare i galerije koja je otvorena prije tri godine. I baš kada smo mislili da u ludom, nestalnom i kaotičnom svijetu imamo neko mjesto nalik hramu gdje se stvari ne mijenjaju non-stop samo iz neke sulude igre, nego da možemo zastati, pročitati neku knjigu, pogledati film i pronaći inspiraciju za kakav večernji provod koji u sebi sadrži tragove nekadašnjeg glamura, uzbuđenja i neočekivanih zaokreta, dogodio se brzi kraj.
Da, Anthony Vaccarello je možda poput nas predugo ostao na tulumu, a da toga nije bio ni svjestan. Nećemo zatvarati oči pred činjenicom da i on ima hejtera pa su tako neki kritičari nakon revije podno Eiffelova tornja izjavili da je izgledala kao Las Vegas na Seini te da je previše 49 puta ponoviti jednu ideju. No što ako ipak nešto od one crne slutnje koja se provlačila dok je Charlotte Gainsbourg pjevala o dekadenciji u noći – da se svi dobri klubovi, magazini i ideje koje smo voljeli zatvaraju i nestaju u tamnoj noći, i to samo zato što nisu silno isplativi. Ostaje nam samo nada da Saint Laurent žena uvijek puno bolje od nas zna kamo ide.
