„Kad bi svi tvoji prijatelji skočili s mosta, bi li i ti?!“ Postoji li itko tko nije odrastao uz tu rečenicu? Naši su roditelji bili itekako dobro upoznati s vršnjačkim pritiskom, baš kao i njihovi roditelji, kao i svaka generacija prije njih. Lako moguće da danas identično pitanje postavljamo vlastitoj djeci – vremena se možda mijenjaju no fenomen pritiska ostaje jednako postojan. Ipak, nekritičku želju za uklapanjem navikli smo promatrati kao obilježje djece i tinejdžera, nasuprot odrasloj dobi koja bi, navodno, trebala označavati fazu u kojoj nam se klikeri napokon pale, a vlastiti zdrav razum zasjeda na mjesto konformizma. Međutim, naši predivno komplicirani umovi rijetko funkcioniraju toliko školski predvidljivo, a odrasla dob nije nužno lišena pritiska grupe. Pritisak naprosto malčice mijenja oblik. Oblik koji je u Mar-a-Lago-Face slučaju do neprepoznatljivosti izmijenjen estetskim korekcijama.
Poznavanje trenda zasigurno vas nije zaobišlo. Čak i ako ste u potpunosti nezainteresirani za politiku ili pak estetiku, postalo je prilično teško ignorirati fenomen rođen u sjecištu tih dvaju naizgled nespojivih pravaca. Dovoljan je jedan pogled na medijska obraćanja Trumpova kabineta da biste uočili kako politička pripadnost ponekad dolazi uz vrlo specifičan estetski izričaj. Zaleđena čela bez mimike, pretjerano iscrtane obrve, nekoliko nijansi pretaman puder, jagodice i usne maksimalno dorađene hijaluronskim filerima – sve su to znakovi prepoznavanja lica a la Mar-a-Lago, trenda koji podrazumijeva prilično vidljivo pretjerivanje s estetskim zahvatima. No zašto baš Mar-a-Lago? Je li slučajnost što se sličnoj estetici priklanjaju oni sličnih političkih uvjerenja?
Ako je vjerovati onome „Jednom je slučajnost, dvaput je podudarnost, triput je obrazac“, kako kategorizirati pojavu koja je višestruko premašila broj tri? Melania Trump, Ivanka Trump, Lara Trump, Kristi Noem, Karoline Leavitt, Susan Dell, Barbera Thornhill, Katie Zacharia, Erika Kirk, Kimberly Guilfoyle, Laura Loomer, Lauren Sánchez…
Iz ljubavi prema anti-age zahvatima i spray-tanu
Popis se nastavlja, a iako se na njemu dominantno nalaze žene bilo bi nepravedno izostaviti Matta Gaetza kao i samoga predsjednika Trumpa čija je ljubav prema anti-age zahvatima te spray-tanu već godinama javna tajna. Što, dakle, povezuje američki republikanizam i sklonost ka artificijelnom, gotovo uncanny valley izgledu?
Prije svega, vrlo vjerojatno, ono spomenuto na samome početku – osjećaj pripadnosti. Naravno, bilo bi pogrešno tvrditi da su estetske korekcije rezervirane ekskluzivno za desnicu, jednako pogrešno kao što je i smatrati da je ljevica sastavljena isključivo od onih koji su odustali od depilacije, a kosu obojali nebeski plavom bojom. No s obzirom da je vid osjetilo na koje se daleko najviše oslanjamo, posve je logično što kodove društva kojemu želimo pripadati prvenstveno iskazujemo vizualno. Povijest je prepuna primjera koji potvrđuju tezu – od izbjeljivanja kože kojim se signalizirala pripadnost aristokraciji pošteđenoj rada na suncu, sve do umjetnog zacrnjivanja zubi, nalik karijesom nagriženim zubima kraljice Elizabete I, jer obilje šećera, tada skupocjene namirnice, bilo je privilegija imućnih. Težnja ka razlici između „nas“ i „njih“ koju je moguće uočiti već prvim pogledom nije izum modernoga vremena kao ni obilježje isključivo Mar-a-Lago garde, no ignorirati kalup prema kojemu nezanemariv broj republikanaca dorađuje lica bilo bi prilično naivno.
Demonstracija bogatstva
Drugi je čimbenik ono što, kažu, pokreće svijet – novac. Preciznije rečeno, eksplicitna, nimalo suptilna demonstracija bogatstva. Estetske korekcije, dakako, nisu novost te ih pronalazimo u apsolutno svim sferama društva: žene i muškarci, ljevica i desnica, mladi i stari, a (ne)pripadanje određenoj skupini ne diktira hoće li se tko podvrgnuti kakvome zahvatu ili neće.
Međutim, ono što Mar-a-Lago lica razlikuje od mainstream pristupa estetici jest upravo izostanak potrebe da se rezultat prikrije, ublaži ili predstavi kao nešto s čime je osoba naprosto rođena. Naprotiv, zahvati trebaju biti vidljivi, gotovo demonstrativni, kao da je sama činjenica da ih je moguće priuštiti vrijedna pokazivanja.
O samoj atraktivnosti rezultata neću, držim se onoga da su ukusi različiti te svatko sa vlastitim tijelom ima pravo postupati kako želi, ali sviđali nam se oni ili ne, jedno se mora priznati – takvi rezultati koštaju. Koštaju šokantno puno, nemjerljivo više no što prosječna osoba može izdvojiti, što ih istovremeno čini svojevrsnim statusnim simbolom, dostupnim isključivo onima s dovoljno dubokim džepom. U određenim društvenim krugovima novac prestaje biti tek sredstvo kojim se kupuje udobnost te prerasta u alat ostavljanja dojma. S obzirom na projekte koje je Trump pokrenuo za vrijeme drugoga mandata, poput rekonstrukcije plesne dvorane Bijele kuće ili oblaganja Ovalnog ureda zlatom, teško je zamisliti da bi se oni koji dijele njegov svjetonazor zadovoljili tihim luksuzom koji nitko ne primjećuje. Ideja da je manje više nikada nije bila dio te retorike.
Veza između politike i estetike
Naposljetku, poveznicu politike i estetike najizravnije je opisala povjesničarka umjetnosti Anne Higonnet u intervjuu za Mother Jones, prozvavši Mar-a-Lago lica iskazom bezuvjetne odanosti predsjedniku SAD-a čiji je fokus oduvijek više na formi, a manje na sadržaju, kako u estetici tako i u politici. Njezina je izjava možda oštra no otvara iznimno intrigantno pitanje – što se događa kada izgled, performans i lojalnost postanu važniji dijelovi političkog identiteta od stručnosti i rezultata? Iz nečijega je lica, naravno, nemoguće pročitati sposobnost obavljanja određene dužnosti, ali nakon što je na površinu isplivao pozamašan broj situacija u kojima je Trump postavio one čije kompetencije ne odgovaraju danoj poziciji (no lica itekako odgovaraju kalupu), ranije postavljeno pitanje uistinu dobiva na težini. Vratimo li se pitanju s početka, odgovor odraslih možda i nije toliko drugačiji od onog dječje povodljivog. Želja za pripadanjem ne prerasta se tek tako, eventualno postaje nešto skuplja.
