U Netflixovoj hit seriji „Vladimir“, koja tematizira seksualne odnose na fakultetu te opsesivnu ljubav profesorice u godinama prema mladom kolegi, uvijek zanosna Rachel Weisz odlazi na posao, a muž joj u vrtu zajedljivo dobaci – „Štikle su super, ali ovu vreću od haljine ti je sigurno ponovo uvalila neka žena.“ I dosta, ima li bolje scene od ove u kojoj je vidljivo kako neki obrasci, baš poput korova, uspijevaju preživjeti sve te godine, ako ne i stoljeća. I nema veze što štikle danas gotovo da i ne postoje, budući da su sve modne piste ove sezone bile prepune ravnih cipela ili onih kojima su čak dokinuti i potplati, a sva odjeća je toliko napuhana i predimenzionirana da onaj naziv vreća sada zvuči kao slatki eufemizam, ako ne i umanjenica. Jer kako drugačije objasniti da mi je nedavno i jedan mladi dečko na početku karijere u intervjuu kratko objasnio da mu se na ženama sviđa sve ono što je uz tijelo, a ne križarski oklopi, haljine A-kroja koje je zvao Spužva Bob te padobrani u koje se odijevamo.
Georgeovo pitanje – Što im je bilo u glavi da su to obukli?!
Pa ipak, koliko god se odmaknuli od viktorijanskih vremena, i dalje ne može proći niti jedna svečana dodjela nagrada, event ili odlazak na plac na Instagramu da na portalu uskoro ne osvanu top-liste najbolje i najgore odjevenih, da se čovjek u nekom trenu pita – ako su odjeća, obuća, modni dodaci, make-up, frizure i poze tako moćne jer su u stanju izazvati toliko emocija i analiza, ne krije li se u njima nešto puno dublje, a što uporno uspijevamo promašiti kada ih komentiramo na razini lajkam ili ne lajkam. Tko zna, možda je George iz serije „Seinfeld“ bio najbliže tom osjećaju kada se svaki put s obje ruke držao za glavu i govorio svojim frendovima – „Da mi je znati što je toj ženi/muškarcu bilo u glavi kada se tako obukao“.
Moda na psihoanalizi
Kako stvari stoje, isto pitanje si je godinama postavljala i američka modna stručnjakinja i kustosica Valerie Steele, i to još od dana kada je na Sveučilištu Yale napisala doktorat o viktorijanskoj modi. Pogađate, put od suzdržane mode iz 19. stoljeća vodio je preko velikog oslobođenja tijela te teme moda i erotika, kojom se autorica pozabavila, da bi sve kulminiralo u knjizi „Dress, Dreams and Desire: Fashion and Psychoanalysis“, a koju je prošle godine pratila i istoimena izložba u New Yorku. Tajming nije mogao biti bolji, pogotovo u doba kada je psihoterapijski žargon u trendingu, a jedini način da se istaknete na crvenom tepihu taj da ubacite komad, ili zašto ne – pravi komad neke zvijeri. Najbolje pod dizajnerskim potpisom modnih brendova Schiaparelli, McQueen, Mugler ili Owens.
Freud mode
Stoga je autorica sve modne kuće, skupa s kultnim haljinama, odlučila poleći na kauč ne bi li ih podvrgla dobroj psihoanalizi, a nakon pet godina otkrila – ima li nešto u toj skupocjenoj površini, a što govori o nama, našim tajnim željama, strahovima, neurozama i podsvijesti. Neka vrsta tajnog ključa koji će otključati barem dio psihe, ako već ne zadovolji pitanje znatiželjnog Georgea. Naravno, sa svim dobrim, lošim i zabavnim stranama. Za one koji nemaju vremena, reći ćemo samo to da je knjiga podijeljena na osam seansi, pardon, poglavlja, i da nema načina da preskočimo kontroverznog Sigmunda Freuda, a čije su teorije s vremenom izgubile na važnosti jer su proglašene zastarjelima i mizoginima. Što je zapravo i logično, ako pođemo od toga da je i Suzy Menkes svojedobno za Valerie Steele izjavila da je ona Feud mode.
Potisnute želje, maske i strahovi
Zanimljivo je pratiti odnos starog Freuda prema odijevanju i kako je godinama bio, na gotovo fetišističkoj razini, opsjednut najfinijim odijelima engleskih krojača i od mladih dana skrivao svoju nesigurnost i ruralno podrijetlo iza čvrste konstrukcije odijela. Što ga, naravno, nije spriječilo da nemilice kritizira druge. Za žene je govorio da često nose „neozbiljnu i otmjenu odjeću“ kako bi pokazale svoja tijela, dok muškarci pokazuju „pasivni egzibicionizam“ sa šeširima i kaputima kao zamjenom za mušku seksualnost. Ništa bolje nisu prošli ni vojnici u uniformama koje su ga podsjećale na šarene papige, što je oštro kritizirao jer mužjaci sisavaca nisu nosili takve boje. Stoga je na jednom predavanju došao do ključne teze – „Možete odabrati kravatu, ali nažalost ne i penis.“
Kraljice, ljubavnice, vještice i svećenice čežnje
Iako su njegove teorije o kompenzaciji odjećom, a ponajviše u obliku štikli, uniformi, krzna i korzeta, dosta dugo opstale, možda zato i jer je prvi shvatio ono da seks najviše drži pažnju, uskoro su se pojavili i drugi filozofi, psihoanalitičari i teoretičari koji su bacili posve novo svjetlo na pitanje što se krije iza naše odjeće. Freudov glavni konkurent Carl Gustav Jung smatrao je da moda nije isključivo vezana za pitanje seksualne moći, zavisti i potisnutih želja, nego je bliža psihološkoj maski, kompromisu koji pravimo između našeg unutarnjeg ja i vanjskog prikaza koji stavljamo u svijet, a kojom izražavamo nesvjesne arhetipove. Nema što, ideja koja je i danas tako živa, posebice kada se prisjetimo koliko danas na Instagramu ima onih analiza koje nečije odijevanje opisuju kao stil kraljice, ljubavnice, vještice te da je Rick Owens, princ tame, nedavno osmislio cijelu filozofiju koju je nazvao princeze čežnje.
Modna maskerada
Na sličnom tragu bio je i britanski psihoanalitičar JC Flügel, koji je zavidio ženama na slobodi da se ukrašavaju i pokazuju, dok je Joan Riviere tvrdila da se poneke žene rado maskiraju u ženstveno odijevanje samo iz razloga da dobiju dodatne bodove i da prevare muškarce i žene koji će ih na prvi pogled ocijeniti mekima i ne tako opasnima. Iako je ova taktika zanimljiva i često je se može vidjeti u prirodi, tu je i ona dijametralno suprotna, a koja kaže – a što kažete da se počnete odijevati tako opako da već u startu svima poručite tko je glavni.
Druga koža
Iako se francuski analitičar Didier Anzieu nije u svojim radovima bavio modom, Valerie Steele uzima njegov koncept ega kože – osjećaja sebe koji se u početku formira kroz osjete na koži, a koji nas vodi do osjećaja samopouzdanja te ideje da će nas druga koža odlično štititi i pružati utjehu. S druge strane, to je bilo i logično kada je shvatila da brojni dizajneri govore upravo o tome. Yohji Yamamoto je tvrdio da je njegova odjeća poput oklopa koji vas štiti od zlih pogleda, a Gianni Versace je doslovce za svoj zaštitni znak uzeo opaku meduzu.
Koncept ogledala
No stvari u psihoanalizi, pa tako ni u odijevanju, nikada nisu tako jednostavne kao što se čine, a kamoli maske, jer stvari su dobro zakomplicirali lakanovci koji su u igru ubacili i dekonstrukciju. Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar blizak nadrealistima, volio je vjerovati da identitet nije pitanje svjesne slobode, nego da se on formira ispod površine gdje se vode prave bitke. Prvi je razvio teoriju zrcalne faze koja kaže da prvu sliku o sebi dobijemo često kroz pogled mame te da taj proces cjeloživotnog procesa nikada ne staje, a što je izvrsno ovih dana sažela jedna reklama u kojoj djevojčica odjevena u animal-print kardigan kaže da želi sve ono isto što i njena mama. Prema Steele, zrcalnu teoriju najbolje simbolizira poznata zrcalna jakna Else Schiaparelli, koja bi se mogla djelomično protumačiti kao izraz njezina ambivalentnog stava prema vlastitoj zrcalnoj slici ili slici tijela stvorenoj internaliziranjem pogleda drugoga.
Biografija Else Schiaparelli puna je referenci na ogledala, a dizajnerica često govori o tome kako joj je majka uvijek govorila da je ružna. Otuda i taj njen ambivalentni stav prema modi, koji je vrlo blizak terapiji, zaključila je Valerie Steele.
Nagon za dekonstrukcijom
No lakanovska psihoanalitičarka dr. Patricia Gherovici, koja je bila konzultantica za izložbu, otišla je puno dalje pa je natuknula da je moda možda i način odijevanja nagona smrti, jer ima nešto u toj želji da naša smrtna tijela izgledaju malo bolje.“ A ono je posebice vidljivo u kreacijama i revijama Alexandera McQueena u kojima inspiraciju pronalazi u Ivani Orleanskoj koja je odbila nositi žensku odjeću te šišanju vještica. Iako su mu neki predbacivali da ne voli žene, za lacanovce je bilo nešto osnažujuće.
Uostalom, što je drugo ta naša neprestana unutarnja borba između kompulzivne želje za kupovanjem, bildanjem Erosa i ega nasuprot onoj svijesti da neprestana proizvodnja odjeće uništava planet, pita se i Valerie Steele. Iako je svjesna da su mlade generacije već odavno raskrstile sa starim modnim pravilima te prigrlile fluidno odijevanje i nebinarne kodove, i dalje negdje tinja ona prastara ideja koju je postavio Freud o falusu. Pogotovo kada je riječ o Fendi Baguette torbi, Louboutin štiklama ili ruževima u obliku metka. Stoga je Valerie Steele rado citirala Lacana koji je smatrao da niti jedan spol nema falus. „Muškarci misle da je njihov penis falus i nadaju se da jest, ali žene utjelovljuju falus.
Falički simboli i igre moći
Nije stvar u tome, kaže Steele, da žene koje se odlučuju za štikle „skupljaju faličke simbole, niti se odijevaju u fetiš odjeću za muškarce. Muškarci možda fetišiziraju posvuda, ali što rade žene? Svaka dominatrix s kojom sam razgovarala kaže da trebaju pokazati tko je glavni.“
U tom nevidljivom ratu koji se i danas vodi, a pritom ne mislimo na onaj između spolova, kada su već odavno i veliki frajeri počeli nositi ženstvene stvari – od Timotheea Chalameta do Bad Bunnyja – nego na onaj unutar naše psihe, silno nas zanima kako bi danas prošao onaj odnos prema našem tijelu, a posebice prirodnom krznu. Iako bi Freud za haljinu od kose umjetnice Jenni Dutton vjerojatno rekao da osoba koja ju nosi ima podsvjesnu želju da zapravo hoda gola crvenim tepihom, što je s onim dlakam na tijelu?
I kako bi svi ovi analitičari objasnili mini-revolucionaran čin koji se ove jeseni dogodio na venecijanskom crvenom tepihu kada se američka pjevačica Phoebe Bridgers pojavila u crnom retro Gucci kostimiću koji bi se svidio i njezinoj baki, a na potkoljenicama prikazala tetovažu križa i neobrijane noge. Hvala, nemamo više pitanja tko ovdje nosi hlače, a tko nešto daleko moćnije.
