Koliko je teško biti u showbiz industriji, pogotovo onoj koja se bazira na svijetu šljokica i lažnog blještavila, najbolje zna Pamela Anderson, koja je prošle godine briljirala u filmu ‘The Last Showgirl’. Film o Shelly Gardner, iskusnoj plesačici kabareta koja se mora boriti s pitanjima identiteta i egzistencije kada sazna da se u Las Vegasu otkazuje show u kojem je nastupala 30 godina. Osim, naravno, karijernih pitanja, film otvara i cijeli set drugih problema – od starenja, promjena u industriji, ženskog zajedništva i iluzija kojima robujemo.
Na prvi pogled, izgleda da su slična pitanja mučila i Taylor Swift kada je radila na svojem novom albumu sličnog naziva “The Life of a Showgirl”. Uostalom, i Taylor je jako dugo u biznisu i vjerojatno osjeća umor, ali i želju da se sama mijenja, iako bi možda neki njeni obožavatelji htjeli da cijeli život ostane ona ista. Slatka djevojka iz susjedstva koja, umjesto da plače nad propalim ljubavima i šalje dečkima niz poruka, odluči snimiti neku pjesmu koja priziva neka stara vremena – bolni country stil ili vrckavi i zarazni pop.
Prve kritike – album nema emocija na kakve smo navikli
No što kada želja promjenom odjednom ne naiđe na prihvaćanje kod publike i kritike? I smije li autor tako nenadano mijenjati smjer? Pitanja su s kojima su se suočavali svi koji su godinama opstajali u glazbenoj industriji. Frank Sinatra je pao u komu kada su njegove sentimentalne pjesme ispale iz mode i kada se pojavila nova rock zvijezda – Elvis Presley. Bob Dylan je u određenom periodu odlučio okačiti svoj country stil o klin i upoznati rock, pa ga je publika izviždala. A multitalentirani Prince, koji je bio jedan od rijetkih u stanju raditi u desetak različitih žanrova, isto je pao u komu kada je njegov mračni, seksi i funky r’n’b pao u zaborav jer su se pojavili neki novi divljaci, koji su obožavali grunge.
Taylor Swift već odavno zna o čemu pišemo, jer je i ona u svojim dvadesetima s country stila prešla na pop, a broj njenih obožavatelja i prodanih albuma je samo rastao i rastao, sve dok ove godine očito nije došao do vrhunca. Nakon kojeg slijedi nešto nalik padu. Jer kako drugačije objasniti da su kritičari, a i dobar dio obožavatelja, prvi put čuli neke disonantne tonove, što znači da je Taylor morala čuti prve ozbiljne kritike.
Kreativna kriza ili novi smjer?
Album nema jasnu temu ni dubinu; zvuči kao nešto snimljeno između proba, turneje i marketinških sastanaka, pišu kritičari. Plus, neke pjesme opako podsjećaju na druge izvođače kao što su Lorde, Pixies, Jackson 5. Je li doista problem što je Taylor ovaj put snimila album u kojem nema velikih emocija, a pogotovo boli i introspekcije? Jer, kao što bi rekao Tolstoj – sve su sretne ljubavi nalik jedna drugoj, a pogotovo ova s Travisom Kelceom. Ili u tome što je drastično raskrstila sa svojim imidžem te se oprostila od sjetne djevojke iz susjedstva i vesele pop pjevačice koja se zabavlja svojim propalim vezama, a na koncertima dijeli narukvice prijateljstva, i postala ljubiteljica luksuza. Da ne spominjemo one insinuacije da se može činiti kako je odjednom počela naginjati desno.
Dojam da je album miksao AI program
U pjesmi “Wi$hli$t” Taylor pjeva da ne želi luksuz, nego Travisa, kuću i toliko djece da „čitava ulica liči na njega“. To je u potpunoj suprotnosti s ranijim pjesmama u kojima je odbacivala tradicionalne uloge žena. Cijeli album pun je takvih kontradikcija – u jednoj pjesmi veliča Gucci i Cartier, u drugoj skromne vrijednosti. Iako je brend strategija cijelog albuma zvučala kao introspektivno putovanje kroz svijet slavne izvođačice, ostaje dojam kao da je cijeli album osmislio neki AI program koji je u mikser ubacio previše sastojaka koji su se do sada dosta dobro prodavali. No, kao što bi pitala Pamela Anderson – je li vrijeme da i Taylor Swift, koja je na sceni već 20 godina, osmisli neki novi glazbeni identitet prije nego vrijeme pregazi sve te lažne šljokice, a obožavatelji se prestanu pitati – gdje je nestala Taylor Swift.
