100% osobna priča

UMJETNA INTELIGENCIJO, GLEDAJ I UČI: Rukom ispisane stvari su in, baš kao i haljine s tragovima pravog života

Lena Ivanović
02.07.2023.

Kada je princ, pardon – kralj Charles dobio slom živaca jer mu je nalivpero puštalo tintu, mislili smo da baš pretjeruje te da su još jedino Englezi zadržali običaj da rukom ispisuju čestitke. Mi ostali smo se morali zadovoljiti time da je možda još jedino emoji ostao neki trag ljudskosti. Kad odjednom, rukom ispisane poruke i mrlje koje se razlijevaju tkaninom su postale tako cool

Sjedim s frendicom na kavi, poznatom glumicom i pasioniranim ljubiteljicom gadgeta. Odjednom joj prilazi gospodin u šezdesetima s fancy šeširom na glavi, koji je zamoli da se potpiše na razglednicu. Obje se lagano osvrćemo jer mislimo da je u igri skrivena kamera. No moja frendica, pravi profi, uzima smjelo olovku u ruke, oči joj se nasmiješe, a onda upita gospodina – “Oprostite, kako se ono piše slovo D?”

Naravno, fora je ovdje samo da glumica pobere još više simpatija, jer gospodin sjeda za naš stol i kreće priča o dobrim starim običajima i kako više nitko ništa ne radi rukom, a kamoli da piše čestitke i razglednice. No moja frendica se ne da. Oboružana najnovijim modelom mobitela, za par sekundi pokazuje gospodinu najnoviji modni hit. Yves Saint Laurent Rive Droite majicu, koja na sebi sadrži riječi umjetnika Nicka Turnera. A odmah potom i pamučnu torbu Rafa Simonsa s rukom pisanom porukom preuzetom iz umjetničkog djela belgijskog slikara Philippea Vandenberga.

Oprostite, poruka je nejasno napisana

“Što piše na majici”, pita znatiželjno gospodin koji nije ponio prave naočale, no mi mu nažalost ne možemo pomoći jer neke su riječi prekrižene, neke svjesno napisane u brzini, podsjećajući nas da je nekada na ovoj majici radio čovjek od krvi i mesa, a ne robot koji ju je dizajnirao na osnovi algoritma, a potom precizno izrezao ili još bolje – isprintao na 3D printeru.

“A jeste li sigurne da je u igri čovjek? Tko zna, možda je i taj tako nesavršeno ljudski i šarmantni štih koji nam prodaje 100% ljudskost zapravo neka vrsta umjetne inteligencije”, dobaci gospodin. Istina. Više se čovjek ne može ni opustiti na kavi, samo gleda gdje je koja zamka – skrivena kamera, robot, namještaljka.

Haljina s tragovima života

Naš slučajni sugovornik se uskoro diže od stola i kao pravi džentlmen plaća račun, a dok se okreće, neki klinac na električnom romobilu prođe pored nas, zakači konobara koji prolije po našem stolu malo kave. “Je li ovo možda neki znak”, pita me frendica. No, kako sada i ja podižem obrvu jer ne kužim o čemu priča ona mi pokaže pet sejvanih modela haljina modne dizajnerice Marije Kulušić koje već neko vrijeme gleda i ne može se odlučiti. No kada je vidjela kako dobro stoji urednici Tini Bačić – kako je u isto vrijeme haljina elegantna, klasična, a opet s pomakom te je svima posve jasno da je mogla nastati samo u našem vremenu.

Originalnost, individualnost i osobni touch

Istina, izgleda da su se modni dizajneri malo pobunili protiv fast fashion pravila, jer originalnost, individualnost i osobni touch su totalno na cijeni, a to znači da nije sve ostalo na rukom ispisanim tkaninama koje su jako in. Iako, ako netko pita – hrvatski umjetnik Saša Šekoranja je desetljećima prije predvidio ovaj trend pisanja rukom.

No ako malo bolje pomnije promotrimo modnu scenu, izgleda da su sada u igri i suptilne greške, baš poput tragova od kave ili crvenog vina koje je modna dizajnerica Marija Kulušić majstorski utkala u svoje haljine, a koje nas tako dobro podsjećaju na pravi život. Na sve one neplanirane i nedizajnirane situacije koje se ne događaju samo nama, nego i našim haljinama, a u isto vrijeme nam podižu obrvu, dok gledamo kako modni dizajneri hrabro ruše neke nevidljive granice, igrajući se pri tome s modom i svim njenim pravilima.

Ustajemo od stola, moja frendica uzima i salvetu s tragovima kave. Uostalom, gdje bi mogla bolje ostaviti šarmantnu poruku napisanu rukom. “Ne čekaj me s večerom. Otišla kupiti Marijinu haljinu. Rashladi crveno vino! XoXo”

Pročitaj više

Od prve egipatske olovke za oči, preko cara Konstantina koji je bio praotac današnjih filtera jer si je na kovanicama umjetno povećavao oči, do današnjih estetskih zahvata koji su tako suptilni da se gotovo i ne vide – njemačka spisateljica Rabea Weihser u knjizi Kako smo postali tako lijepi istražuje zašto smo već stoljećima u lovu na ljepotu. I zašto je digitalno ogledalo ponekad tako opasno.

U samome srcu Zagreba, na adresi Martićeva 4, pronalazimo Galeriju Paravan, prostor koji na iznimno interesantan način spaja umjetnost i toplinu doma. Iza nje stoji dizajner Vanja Rakočević, autor čiji se rad kreće između uporabnog i skulpturalnog objekta, povezujući suvremeni dizajn, antikvitete i rijetke artefakte u jedinstvenu, intuitivno vođenu cjelinu.

O instinktu kao ključnome alatu pri selekciji i stvaranju, odnosu funkcije i estetike te ulozi boja pri uređenju razgovarali smo s Rakočevićem koji je također podijelio vlastita razmišljanja o važnosti slow design filozofije kojoj se u posljednje vrijeme vraćamo kao i o svemu onome što gubimo odaberemo li se osloniti isključivo na modernu tehnologiju umjesto na stvarna iskustva prostora i života uopće.

Da savršena simetrija ne postoji, znamo već odavno. Uostalom, koliko je već eseja napisano o predivnom i intrigantnom licu Kate Moss, koje nije 100 % simetrično, ili o različitoj boji očiju Davida Bowieja? Očito ne dovoljno, jer trend koji je uzeo maha i koji je na TikToku prikupio 200 milijuna pregleda zove se Facial Harmony. O čemu je točno riječ i zašto ne prestajemo ganjati taj nedostižni ideal?

Malo je uzoraka u svijetu mode koji su uspjeli spojiti dvije krajnosti – šašavi look i onaj dašak konzervativne old money estetike.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.