Supetar

Sve bajke počinju s „Jednom davno…“ ali ova moja priča se i nije dogodila baš tako davno, stvarna je i unatoč tome što ne znam kakav će biti kraj svako se malo moram podsjetiti da uživam u procesu i da je ovo sada sve što imam. Pa pišem ovu kolumnu s otoka! U hladu borova male čarobne uvale i pogledom na beskrajno plaventnilo pučine. Ima tu i puno smaragdne – evo je preda mnom. Možda me upravo ona ometa u radu, ali ne zamjeram joj ni malo. Ovo sam htjela i ovo sam dobila. Tamo daleko vidim i jedrilicu, na kamenju su razbacane kreme za sunčanje, na granama se suši badić, voda s limunom je nadohvat ruke. Pored mene je čovjek kojeg volim. Osmijeh mi je na licu. Život je lijep. Zahvalna sam na lakoći postojanja na otoku. Dođite na otok, doživjet ćete svoju verziju sreće, a ja ću vas ovim tekstom malo približiti tome.