DNEVNIK ŽIVOTA

‘IZVJEŠTAJ GENERACIJE’ DALIBORA ŠIMPRAGE: Knjiga nakon koje više nijedna obljetnica mature neće biti ista

Aleksandra Orlić
04.02.2023.

Sorry, ali ovo nije još jedna knjiga o izgubljenoj generaciji, iako je svaki novi lik u ovoj zbirci kratkih priča barem duplo neobičniji, da ne kažemo luđi od prvog…

Nema generacije koja za sebe ne misli da je baš ona najizgubljenija u svemiru jer je, eto, prvi put u povijesti tako hrabro raskrstila sa starim pravilima prethodnih generacija i očekivanjima koja nas samo pritišću i tlače te se hrabro otisnula na otvorenu pučinu kako bi se izgubila u ludostima i nedaćama života, kao što nema tog pisca koji ne smatra da je izraz – ‘knjiga o izgubljenoj generaciji’ najveći mogući kompliment koji može dobiti. No Dalibor Šimpraga, istinski kroničar zagrebačkih urbanih mitova i autor knjiga uz koje smo odrastali (‘Kavice Andreja Puplina’ i ‘Anastasia), nije jedan od njih.

Iako je upravo njegova posljednja zbirka kratkih priča tako paradoksalno puna izgubljenih likova – susjeda koje žive kao boemi (do četrdesete godine nisu radile ni dana, a staž im ide), bivših frendova iz škole koji cijeli dan posvećuju tome kako paralelno furati sa šest žena (dok istodobno planiraju i sedmu), patoloških lažljivaca koji će napraviti sve za akademski uspjeh i dobru večeru na jahti te, naravno, lažljivih ljubavnih veza s OKCupida, koje su sve samo ne nevine.

Luzeri, lažljivci i veliki muljatori

Pa u čemu je trik, jer njegov ‘Izvještaj generacije’ ima baš sve potrebne elementi za knjigu o izgubljenoj generaciji. I patnja i ljubavne muke i nesretne sudbine (jer već i papige na grani znaju da su sretni ljudi najdosadniji materijal za knjigu) i dezorijentacija i besmisao dok ispijamo viski i želimo prodati kuću iz snova, zamijeniti ženu, muža, posao?

Odgovor se krije u očištu, mjestu s kojeg Dalibor Šimpraga piše o svojim junacima. S jedne strane glavni pripovjedač ove zbirke priča je i sam uključen u život svojih likova, sjedi s njima u klupi, sreću se na poslu, u susjedstvu, na večerama, na moru, preko mailova… Živciraju ga, intrigiraju, uzbuđuju i vesele. A s druge strane, narator se izmiče od njih kao dalekovidna profesorica u školi koja treba odmak da bi priča dobila smisao i da bi sve svoje učenike i njihove transformacije kroz vrijeme dobro opisala. I to ne kao Gabi Novak, pamteći samo one sretne i lijepe dane, nego miksajući hrabro kao kakav realist koji crta krokije – i ono karikaturalno, i grubo, i bezosjećajno i smiješno.

Bez patetike, molim!

Za razliku od prijašnjih generacija koje su voljele u fokus staviti jednog izgubljenog lika i zumirati ga do besvijesti (primjerice, fascinacija Nicka Carrawaya svojim susjedom Gatsbyjem) ili nekolicinu važnih pojedinaca iz razreda (fantastičan Ferić koji sreće staru ekipu iz srednje na izletu brodom u ‘Kalendaru Maja’ pa vrti paralelno stari i novi film), Dalibor Šimpraga u priči ‘Census’ za svoje kolege iz škole koristi metodu koju je davnih dana popularizirao kultni film ‘Trainspotting’. Opisuje svoje likove suludo brzom izmjenom kadrova – u kratkim, preciznim, gotovo homeopatskim rečenicama koje love bit, ali izgledaju pomalo kao da su ispale iz registra u kojem nema previše mjesta za sentimentalnost, patetiku i sumnjive ispričnice.

A s koliko si prošao u životu?

Kada konačno odložimo knjigu koja se čita u dahu, odjednom nam se pred očima, s tolikim mnoštvom likova koji su prošli kroz našu svijest ubrzanim ritmom, otvara neka potpuno druga perspektiva. Kao kada na društvenim mrežama imamo jedan pokraj drugoga poredane sve profile naših frendova i tek iz suodnosa svih njihovih sudbina, koje se mijenjaju iz sata u sat i ništa nije zapečaćeno (baš kao ni završne ocjene u Klasičnoj), možemo shvatiti da nijedna generacija zapravo nije izgubljena, nego upravo suprotno – potpuno je jedinstvena, žilava i tako svoja u želji da hrabro preživi na otvorenoj pučini života.

P. S. Bojimo se i pomisliti što bi se dogodilo kada biste svojoj ekipi iz srednje nekoliko tjedana prije obljetnice mature zadali challenge inspiriran pričom ‘Census’ – da svatko opiše sebe i svojeg najboljeg frenda na Šimpragin način. U slučaju nereda molimo da zovete dežurnu razrednicu, a ne nas.

Naslovna fotografija: Unsplash i privatni arhiv; kolaž: Tamara Švelić Sabljić

Pročitaj više

Kako je singapurska fotografkinja Jinga Zhang niz godina provela na sudovima ne bi li dokazala da AI nema pravo koristiti njezino djelo, a na kraju je pokrenula platformu Cara koja štiti sve vaše autorske vizuale od krađe scrapera.

Dok AI na veliko krade sve što čovjek napravi, postoje umjetnici koji se pitaju – a što ako bismo počeli stvarati tako začudne i kompleksne radove koje niti najbolji softver ne bi mogao prokužiti?

Manspreading

Iako je redatelj filma “Odiseja” Christopher Nolan održao obećanje da mu novi film neće biti dulji od tri sata, zašto i dalje u kinima ima toliko puno priča za koje trebate, poput Supermana prije snimanja scena u kojima se vide pločice, naprosto dehidrirati.

Melanie Pignitter austrijska je autorica, predavačica i jedna od najpoznatijih autorica na njemačkom govornom području kada su u pitanju teme samoprihvaćanja, emocionalne otpornosti i osobnog razvoja. U knjižare je upravo stigao roman koji nas podsjeća da je ponekad potrebno izgubiti put kako bismo pronašli sebe.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.