Ako postoje knjige koje mijenjaju paradigme, to je onda roman ‘Malina’ austrijske književnice i pjesnikinje Ingeborg Bachmann. Sjećam se da sam do njezine knjige u knjižnici doslovce došla preko istoimenog filma koji je u kasni noćni sat davne 1991. prikazan na HTV-u. No dojam je bio identičan – kao da je netko naglo isključio sva pravila koja su vrijedila za pravocrtno gibanje te upalio fluidan stil jer ‘Malina’ je bio gorko-slatki dokaz da u zbilji ništa nije tako čvrsto zacrtano da se čovjek ne bi mogao izgubiti u ljubavi, čežnji, strasti, zaboraviti tko je, stopiti se s drugim, doći do same granice ludila, zaborava, a pritom rastakati jezik u poetskim formama, igri, istražujući samoga sebe, stroga pravila patrijarhata i svijet oko sebe.
Homo faber vs. Malina
Negdje u isto vrijeme u kinima se pojavio i film ‘Voyager’ Volkera Schlöndorffa, koji je snimljen prema romanu njemačkog književnika Maxa Frischa ‘Homo faber’. Iako bi netko možda mogao pomisliti da je riječ o dijametralno suprotnom pogledu na svijet jednog homo fabera koji je temeljen na logici, vjerojatnosti i vjeri u tehnologiju, čini se da su i Max Frisch i Ingeborg Bachmann postavljali slična pitanja – zašto se događa da tako često odskližemo s ravne ceste i zar je moguće da će glavni junak kojeg glumi Sam Shepard postati žrtva sudbine ili, ako ćete modernije reći – niza nevjerojatnih slučajnosti?
Gutajući pjesme i romane mojih omiljenih književnika, u doba koje još nije poznavalo guglanje privatnih života autora, tada još nisam ništa znala o velikoj ljubavi između Ingeborg Bachmann i Maxa Frischa koja se dogodila 1958., godinu dana kasnije nakon što je Max napisao svoju kultnu knjigu ‘Homo faber’ i koja će potrajati do 1963. godine te kako se sudbina poigrala s njima na tako okrutan način.
Nakon lude ljubavi pustoš
No na pedesetu obljetnicu smrti Ingeborg Bachmann njemačka redateljica Margarethe von Trotta snimila je film o najpoznatijem umjetničkom paru njemačkog govornog područja pod nazivom “Reise in die Wüste” (Putovanje u pustinju). Već i sam naziv filma sugerira da će biti riječ o silasku s ravne ceste i da će se par naći u emotivnoj pustinji. Film počinje tako da se Ingeborg Bachmann (Vicky Krieps) u bolnici budi iz košmara i ubrzo nakon toga odlazi u Egipat s mladim Adolfom Opelom (Tobias Resch) kako bi u pustinji ponovno pronašla sebe. Ili bolje rečeno – kako bi se prisjetila prvih dana veze s Maxom i romantičnog upoznavanja u Parizu.
Ona je u to doba slavna pjesnikinja, on slavni dramatičar, a kada su se upoznali Ingeborg otkriva Maxu svoju veliku želju – da bi baš voljela jednog dana otići u pustinju. “Odvest ću te tamo”, odgovara joj Švicarac. Iako su gledatelji svjesni da će se to dogoditi na nešto drugačiji način nego što je mislio u prvoj fazi romantično-intelektualne zanesenosti, jer svega četiri godine kasnije njihova ljubav se pretvorila u pustinju koja je progutala sve što vrijedi u životu, između ostalog zbog nevjere, ljubomore, starih rodnih stereotipija i natjecanja u pisanju.
“Brinem se za tebe, Ingeborg – No moraš me razumjeti: moj krik u nuždi – ti ga ne čuješ, nisi pri sebi (gdje pretpostavljam da jesi), ti si… u književnosti. I Max Frisch, kojemu je taj “slučaj” – koji je krik! – književno zanimljiv”, upozorava je bivši ljubavnik i pjesnik Paul Celan u pismu iz 1959. godine. No, Ingeborg izgleda ne čuje glas svojeg bivšeg ljubavnika kojeg je upoznala 1948. godine u Beču i s kojim je bila u turbulentnoj vezi desetak godina, a čiju korespondenciju čitamo u sjajnoj knjizi “Vrijeme srca” (OceanMore).
Ljubomorni ispadi i natjecanje
No u međuvremenu, slijepi na sva upozorenja uživamo u ljubavi dok traje – elegantna Neue Sachlichkeit u Zürichu, pariški mostovi u zoru i autentične krčme u kojima se nalaze boemi u Latinskoj četvrti, spektakularni zalasci sunca u Rimu u koji Ingeborg Bachmann bježi nakon prvih svađa, ljubomorni ispadi pod utjecajem alkohola, ispadi bijesa te spoznaja da netko iskorištava vaš privatni život u svojim književnim djelima te ono vječno pitanje koje si postavljamo kada gledamo sve te priče o toksičnom vezama – u kojem trenutku je sve otišlo u krivom smjeru? Nisu li glavni akteri mogli na vrijeme stati na kočnicu? I možemo li baš 100% uvjereno tvrditi da je skretanje bila posve kriva odluka i da bi bilo puno bolje da se par nikada nije ni sreo, a kamoli zaljubio?
Privatni život kao inspiracija za pisanje
Naime, nije tajna da je Max Frisch doista svoju priču o ljubavi s Ingeborg Bachmann koristio kao književni materijal, posebice u romanu “Recimo da mi je ime Gantenbein” i u priči “Montauk”, kao i to da je upravo Max Frisch bio glavna inspiracija za jedini roman Ingeborg Bachmann ‘Malina’ te da se autorica nakon prekida više nikada nije uspjela oporaviti – pala je u depresiju, postala ovisna o tabletama, a nesretno je stradala 1974. u požaru koji je izbio dok je boravila u rimskom hotelu.
Izgleda da ovaj film ne uspijeva baš najbolje odgovoriti na to pitanje, tim više što se svega godinu dana prije izlaska filma pojavila knjiga iskrenog naslova “Wir haben es nicht gut gemacht” (Nismo dobro postupili), koju su odobrila braća slavne pjesnikinje, a u kojoj se nalaze 297 pisma slavnih književnika, a kojima redateljica za vrijeme snimanja filma nije imala pristup. Ako ništa drugo, još jedan podsjetnik da put do pravih knjiga tako često ide preko filmova te da niti jedna ljubav, pa čak ni ona užasno toksična nikada nije samo crna ili bijela.
