Kad biste me pitali kako se najradije opuštam, moj odgovor bi bio – gledajući dokumentarce o serijskim ubojicama. Znam, znam, zvuči uznemirujuće. No prije nego što me proglasite neprilagođenom, zapitajte se je li vam se ikada dogodilo slično – dobra (fiktivna) drama rasplakat će vas i potresti toliko da ćete danima kasnije razmišljati o njoj, ali nešto u true crime serijama ima gotovo uspavljujuć učinak? S obzirom na to da jedan od najpopularnijih streaming servisa – Netflix na mjesečnoj razini izbaci nekoliko novih dokumentaraca o stvarnim čudovištima među nama, potražnja za true crimeom očito je velika. Ali što nas točno privlači ka gledanju takvog sadržaja?
Borba između dobra i zla
Za početak, mi ljudi zaista volimo dobru priču. A ako je priča još k tome stvarna, interes je utoliko veći. Davno prije izuma svih znanih oblika zabave, ljudi su vrijeme kratili okupljajući se i pričajući priče, a ta navika zadržala se do danas. Osim toga, jedna od univerzalno prisutnih tema u umjetnosti ona je o odnosu između dobra i zla. Sedma umjetnost u tome nije iznimka, stoga sve češće nailazimo na filmove i serije inspirirane stvarnim događajima koji portretiraju upravo to. Ljudska prestravljenost, ali i istovremena fascinacija zlom nešto je što je također utkano duboko u kolektivni um.
Gledajući true crime dobivamo uvid u mentalni sklop pojedinaca toliko drugačiji od našeg da nam je nerijetko nevjerojatno kako pripadamo istoj vrsti.
Romantiziranje vlastitog života
Iz psihološke perspektive, gledanjem true crime sadržaja publika osjeća dvostruko olakšanje. S jedne strane neopisivo nam je drago što se ne nalazimo u ulozi žrtve. Možda smo upravo dobili otkaz, možda nam se dugogodišnja veza raspala, možda nemamo dovoljno novca za željeno putovanje, no sve to odjednom se doima kao sitnica u usporedbi s onim što smo upravo pogledali. Zastrašujući dokumentarci nam, na samo njima svojstven način, pomažu romantizirati vlastiti život i pronaći ljepotu u okolnostima koje nas okružuju.
S druge strane, jednako nam je drago što se ne nalazimo u ulozi počinitelja. Konzumirajući true crime sadržaj shvaćamo koliko zastrašujuće malo je ponekad potrebno da osoba prijeđe granicu između dobra i zla. Naravno, nije baš svaka priča takva te će nas određene (s pravom) u potpunosti šokirati, no poneke prikazuju naizgled obične ljude koje je posve običan događaj gurnuo preko ruba. Sjećate se onog ranije spomenutog otkaza, prekida i slično? Svi smo iskusili barem jedno od toga, a i dalje stojimo s ispravne strane morala i zakona. Čestitajmo si međusobno i odahnimo s olakšanjem, s našim umom je sve u potpunom redu!
Tolerancija na stres i nelagodu
Psihološka istraživanja također su pokazala kako su obožavateljice true crimea češće žene nego muškarci. Navedeno se tumači činjenicom da su žene u znatno većem riziku postati žrtvama nasilnog zločina, stoga gledanje takvog sadržaja koriste u svojevrsne edukativne svrhe. Informiramo li se o tome gdje, kako i kada nam prijeti eventualna opasnost, osjećat ćemo se spremnijima tu istu opasnost izbjeći. Nakon odgledanog dokumentarca o Tedu Bundyju, svaka od nas razmislit će dvaput prije nego što suvozačko sjedalo ustupi naizgled šarmantnom neznancu, zar ne?
Naposljetku, true crime služi nam kao sredstvo kojim rekalibriramo vlastitu toleranciju na stres i nelagodu. Gledajući takav sadržaj razine adrenalina i kortizola rastu, no već trenutak kasnije postajemo svjesni kako se ne nalazimo u istinskoj opasnosti nego u sigurnosti vlastita doma. Točno u tom trenutku dolazi do naglog opuštanja te je upravo to onaj relaksirajući učinak true crimea na djelu. Navedeno navodno ima pozitivan efekt i na stvarni život publike jer na ovaj način učimo mozak razlikovati prave od zamišljenih prijetnji te istovremeno gradimo mentalnu izdržljivost. Nešto poput microdosinga stresnim hormonima. Stoga, ukoliko vam joga i meditacija ne donose željeno olakšanje, dajte priliku true crime serijama. Rezultat bi vas mogao iznenaditi.
