
Da je stres zarazan znamo već odavno. I ne moramo se prisjećati pasioniranih gledateljica turskih sapunica koje bi u završnim epizodama znale popiti koje sredstvo za smirenje, jer treba nakon velikog finala i zaspati. No što kada prijeđemo tu crtu – i sa svojim mega stresom počinjemo previše opterećivati druge. Ili još gore, oni nas…

Šutnja, durenje, puhanje, ignoriranje… Zašto sve više ljudi umjesto otvorene komunikacije primjenjuje metode pasivno-agresivnog komuniciranja?

Zašto neke osobe reagiraju iznimno burno u situacijama koje su objektivno nevrijedne spomena? Zašto, pak, neke osjećaju sigurnost tek kada kontroliraju svaki aspekt svoga života? Zašto je u nekih prisutan gotovo instinktivan strah od gubitka? Zašto neke vječito prati sjena krivnje, čak i kada nisu učinili apsolutno ništa pogrešno? Zašto nekima, koliko god uspješni bili, nijedno postignuće nije dovoljno dobro? Kako bi odgovorila na navedena i njima slična pitanja, psihologija sve češće postavlja jedno dodatno, vjerojatno najintrigantnije do sada – što ako opisani obrasci nisu posljedica isključivo osobnih iskustava već dio emocionalnoga nasljeđa?

Zvuči poznato? On ode, vi plačete, pa se javi, i odjednom sve opet ima smisla. Dok ne nestane ponovno. U pop-kulturi, takve veze su posvuda – od Rossa i Rachel do Carrie i Mr. Biga – i uvijek ih prodaju kao veliku ljubav koja jednostavno ne zna odustati. U stvarnosti, to više sliči emocionalnom toboganu koji ne staje dok netko ne povrati.
Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.
Naša web stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi pružila najbolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem web stranice pristajete na njihovu uporabu, dok blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti dostupne.