Nedavno sam na Instagramu naišla na objavu koja je glasila otprilike ovako: „Da smo svi mi toliki people-pleaseri kakvi tvrdimo da jesmo, mislite li da bi bilo toliko gladne djece, bolesti, ratova i razorenih svjetova?“. Nemam naviku ostavljati javne komentare stoga sam mišljenje zadržala za sebe, no ovo je bila jedna od rijetkih situacija u kojima sam osjetila poriv napisati – No, honey, that ain’t it. Itekako bi bilo, jer people-pleasing nema niti je ikada imao veze s drugima. Tiče se isključivo nas samih.
Kako je moguće da nešto što prevodimo kao udovoljavanje drugima nema veze s tim istim osobama kojima pokušavamo udovoljiti? Nije li people-pleasing naprosto altruizam doveden do ekstrema? Osobno smatram da nije, a ključna razlika krije se u motivu. Altruistična djela potaknuta su nesebičnom željom da nekome pomognemo pri čemu ne očekujemo apsolutno ništa zauzvrat. Nas u toj priči nema, it’s all about them. People-pleasing, s druge strane, nije toliko lišen sebičnosti jer, priznali mi to ili ne, itekako očekujemo nešto zauzvrat. To nešto najčešće su odobravanje, prihvaćanje, ljubav – stvari kojima svatko od nas teži, stoga nitko neće odviše entuzijastično staviti znak jednakosti između people-pleasinga i manipulacije. Ali pokušavamo li doći do nečije ljubavi s figom u džepu, koliko takva ljubav uopće može biti iskrena?
‘Ja sam takav people-pleaser, uvijek sve radim za druge’
Nipošto ne želim pretvoriti ovo u victim blaming tekst, svjesna sam kako su people-pleasing tendencije najčešće rezultat tuđeg pogrešnog postupanja prema nama. Možda je riječ o roditeljima koji su iskazivali ljubav samo kada bismo napravili sve „kako treba“, možda se radi o bivšim partnerima koji su nas uvjerili da vrijedimo tek nakon što smo bespogovorno zadovoljili sve njihove potrebe, možda je počelo s „prijateljima“ koji nas nisu prihvaćali onakve kakvi uistinu jesmo… Mi ljudi društvena smo bića, a u takvim se situacijama čini jednostavnije žrtvovati dijelove sebe u ime tuđe ljubavi nego ostati posve sam i neshvaćen.
Međutim, people-pleasing nezdrav je obrazac ponašanja koji se, iz nekog razloga, u posljednje vrijeme neopravdano veliča. „Ja sam takav people-pleaser, uvijek sve radim za druge“ rečenica je koju slušamo na svakom koraku, a sve veći broj osoba takvo ponašanje ističe kao kakav nakaradni badge of honor. Nažalost, radeći to, ne shvaćaju kako ih upravo takvo ponašanje sve više udaljava od onih kojima se toliko gorljivo žele približiti.
Što skrivaju oni koji opsesivno ugađaju?
Ne kaže se bez razloga – sa svima dobar, ni s kim iskren, a svaki (bivši) people-pleaser zna da iskrenost često pada u drugi plan. Kad sam već kod svima znanih mudrosti, mogla bih dodati i ono „cilj opravdava sredstvo“ jer upravo je to jedina istina koje se svaki people-pleaser pridržava:
Ako im pomognem s X, mislit će da sam dobra osoba. Ako napravim Y, napokon će shvatiti kako sam ja ona prava.Ako kažem da i ja volim Z, bit ćemo zauvijek zajedno. Ne mora saznati da zapravo ne mislim to…
Ispričavam se ako sam koga uvrijedila, ali što je to ako ne manipulacija? Možda ne onako maliciozna na kakvu automatski pomišljamo čim čujemo tu riječ, ali ipak jedan malčice blaži i slađi oblik. Najveća tragedija odnosa koji počivaju na tome vjerojatno je to da people-pleaser, zahvaljujući takvom ponašanju, ostaje bez onoga za čime najviše čezne – bez iskrene, prave konekcije. Oni koji opsesivno ugađaju najčešće skrivaju vlastite potrebe, interese i preferencije, a sve kako bi se poput kameleona prilagodili okolini.
‘People-pleasing je moj pubertetski grijeh’
Međutim, autentičnost, ili pak manjak iste, lako je zamijetiti, a rijetko tko preferira društvo neiskrene osobe. Osim toga, ne treba gubiti iz vida kako postoji još jedan profil ljudi – onaj znatno mračniji, istinski maliciozan koji će, bez da trepne, iskoristiti vaše people-pleasing tendencije na najgori mogući način, a zauzvrat vam ostaviti još snažnije poljuljano samopouzdanje. Ukratko rečeno – nekritičnim udovoljavanjem (nenamjerno) lažete i sebi i drugima, udaljavate se od pravih ljudi te otvarate vrata onima koji vas istinski mogu povrijediti.
People-pleasing je moj pubertetski grijeh, period u kojemu sam neizmjerno htjela biti voljena gdje god se pojavim. Nije mi pošlo za rukom, naravno, a u konačnici sam se dovela do svojevrsnog social burn outa te iznevjerila jedinu osobu koju nisam trebala iznevjeriti – sebe. Neću vam lagati, nije lako stati na kraj tome jer nakon godina truda da se svidite drugima, gotovo je neprirodno upoznati i po mogućnosti svidjeti se samome sebi. No to, uz postavljanje jasnih granica, jedini je izlaz iz tog nezdravog kruga. Pri tome će se neminovno dogoditi ono od čega strepite – ostat ćete bez ogromnog broja ljudi. Ali vjerujte mi, to i tako nisu bili vaši ljudi, a jednom kada se riješite tog tereta osjećat ćete se kao da napokon dišete. Uostalom, bolje da vas ne vole zbog onoga što jeste nego da vas vole zbog onoga što niste, zar ne?
Fotografije: Sara Čolić; Unsplash+; animacija Canva
