Davne 1975. izašao je SF triler „The Stepford Wives“, snimljen prema istoimenoj noveli Ire Levina. Prilično sam sigurna da ste upoznati s radnjom, ali čisto da ponovimo – protagonistkinja Joanna Eberhart talentirana je fotografkinja koja na suprugovo inzistiranje pristaje preseliti iz New Yorka u naizgled idiličan gradić Stepford. Ubrzo počinje sumnjati da sa stanovnicama Stepforda nešto nije u redu – nakon preseljenja sve redom su od slobodoumnih, neovisnih žena transformirane u submisivne kućanice preokupirane isključivo kućanskim poslovima i bespogovornim zadovoljavanjem seksualnih apetita njihovih partnera. Cijela atmosfera odiše onime što bismo danas nazvali „uncanny valley“ fenomenom, odnosno dojmom da je nešto gotovo ljudsko, ali ne u potpunosti, što donosi osjećaj jeze.
Ženske slobode i kritika patrijarhata
Ispostavlja se kako je Joannin uncanny predosjećaj bio opravdan – ljudske stepfordske supruge prisilno su zamijenjene humanoidnim robotima kako bi adekvatno ispunjavale ulogu besprijekornih kućanica, a ista nesretna sudbina na kraju je snašla i samu Joannu. I novela i film nastali su pod snažnim utjecajem drugog vala feminizma, odnosno kao kritika patrijarhata i onog dijela muškaraca koji se odbijao pomiriti s konceptom ženskih sloboda. Unatoč tome, film je klasificiran kao satirična znanstvena fantastika jer, čekajte malo, nismo valjda toliko moralno deprivirani da bismo žene radije pretvarali u robote negoli prihvatili društvenu ravnopravnost?! Ili?
Humanoidni roboti
Fast forward, pedeset godina kasnije imamo priliku pogledati „Companion“, znanstveno-fantastični triler čija se radnja blago naslanja na „The Stepford Wives“. Josh, latentno mizogin muškarac i Iris, nježna mlada žena ljubavni su par. Ništa čudno, mogli biste pomisliti, takvih je kombinacija gdje god se okrenete, ali polovica ovoga para ipak je nešto nesvakidašnje. Iris je, naime, humanoidni robot; kreirana isključivo s ciljem utjelovljenja savršene partnerice. Josh vlastoručno bira svaku njezinu osobinu te je kontrolira putem mobilne aplikacije. Situacija je bajkovita, barem za Josha, sve dok se Iris ne otme kontroli i shvati tko je uistinu bolja polovica njihove veze. Joshu, pogađate, više nije bajkovito. No i dalje smo u sferi znanstvene fantastike, zar ne?
Možda nam domove usisava Roomba, Siri optimizira raspored obveza, ChatGPT ponekad nabaci pokoju ideju ili odgovor na pitanje, ali nije baš da ljudski kontakt mijenjamo umjetnom inteligencijom. Ili?
AI Action Summit u Parizu
Određeni broj znanstvenika već neko vrijeme upozorava na potencijalne rizike koji prate AI, ali pro-AI tabor za sada je glasniji te opetovano ističe prednosti umjetne inteligencije. Recentan primjer je AI Action Summit održan početkom mjeseca u Parizu na kojemu su neke od glavnih tema bile AI i javni interes, AI i budućnost poslovanja, AI u sferi inovacija i kulture. „Umjetna inteligencija može postati nevjerojatan saveznik ako udružimo snage kako bismo je učinili čimbenikom društvenog i gospodarskog napretka, usklađujući produktivnost i blagostanje na poslu, na dobrobit svih radnika“, istaknuto je na službenoj stranici summita. Ideja nije nova, na nešto slično naići ćete čim malo pročačkate po internetu – AI kao pomoć u palijativnoj skrbi, AI asistenti u domovima za starije osobe, AI asistenti unutar obrazovnog sustava… AI i romantični odnosi. I tu ćete malčice zastati. Ili sam to možda samo ja, no kako god bilo, razina mog skepticizma naglo je porasla. Je li suviše očito ako kažem da mi u ideji ‘AI i romantični odnosi’ nešto nije prirodno?
Dajte nam seks-botove!
Međutim, upravo ta grana razvoja umjetne inteligencije ona je čiji su produkti već naveliko dostupni široj populaciji. Palijativna skrb neka pričeka, njima se i tako nigdje ne žuri, dajte nam seks-botove. AI je groteskne lutkice na napuhavanje ostavio u dalekoj prošlosti te usamljenom dijelu populacije omogućio uživanje u društvu humanoidnih robota. Uživanje u svakom smislu te riječi. Za sićušan iznos, naravno. Kratkim pregledom ponude kompanije koju neću imenovati, otkrila sam da za desetak tisuća dolara možete nabaviti vlastitu stepfordsku suprugu. Sve je custom made – kosa, lice, šminka, oblik tijela s posebnim naglaskom na grudi i intimne dijelove. Osobito ekstravagantni zahtjevi dodatno se naplaćuju, ali ništa nije nemoguće. Ono što ove družice čini posebnima nije samo njihov iznimno ljudski izgled i, kako kreatori navode, ‘real feel’ svih dijelova tijela, već AI sustav kojim su obogaćene.
Program tvoje AI partnerice
Dame je moguće programirati prema specifičnim željama, a s obzirom na to da one i razgovaraju, iznimno je važno što ćete odabrati jer ne želite da vas poput stvarnih žena umaraju kakvim napornim pričama. Korisnik, dakle, vlastoručno bira izgled, osobnost, spektar mogućih tema, boju glasa i seksualni apetit svoje AI partnerice. Namjerno se koristim izrazima ‘korisnik’ i ‘partnerica’ iz razloga što i sami kreatori ističu kako više od 90% narudžbi dolazi od strane heteroseksualnih muškaraca. Pitam se, odabere li dovoljan broj muškaraca AI društvo kojemu je najdraža prostorija kuhinja, sklonost ka izražavanju vlastitog mišljenja nula, a libido u visinama, koliko će vremena proći prije nego što mi, žene od krvi i mesa, postanemo suvišne?
Ok, moguće je da malčice pretjerujem, no strastveno ironiziranje nešto je što AI još uvijek ne može pa uživam u tome dok mogu. Ipak, situacija nije ni najmanje komična jer nastavite li istraživati dalje, naići ćete na velik broj studija provedenih na temu parasocijalnih odnosa s umjetnom inteligencijom, od kojih svaka donosi isti, alarmantni zaključak – AI polako, ali sigurno uništava i ovo malo humanosti što nam je ostalo. Epidemija usamljenosti, problemi s mentalnim zdravljem, otuđenje, društvena neravnopravnost, regresija u poimanju ženske seksualnosti i slobode… sve navedeno teme su koje s razlogom podižu prašinu već neki broj godina. Međutim, AI nije rješenje. AI je lopata kojom ćemo dodatno produbiti problem. Primamljivo je pomisliti kako bi društvo nečeg gotovo, ali ne posve ljudskog moglo pomoći onima koji osjećaju usamljenost i teško pronalaze kompatibilnu osobu.
Želja za istinskom konekcijom
No uskočimo li na taj vlak, riskiramo izgubiti iz vida ono što nas je uopće nagnalo da posegnemo za tom solucijom – želju za istinskom konekcijom. AI ne poznaje onaj famozni eye contact, ne osjeća trnce od prvog dodira, ne smije se od srca vašim šalama, ne prepoznaje vaš parfem u masi, ne prisjeća se zajedničkih trenutaka s nostalgijom, ne sanjari o novima, ne tuguje zbog vas, ne raduje vam se. Trošimo li uzalud novac i vrijeme pokušavajući naučiti strojeve nešto što već postoji u nama? Ne tvrdim da je lako ostvariti pravi, ljudski odnos. Tvrdim da vrijedi nemjerljivo više.
