Bilo je tri ujutro, u klubu koji je izgledao kao podzemni hram posvećen ritmu. Svjetla su treperila poput signalnih poruka iz nekog drugog svijeta, a DJ je puštao basove tako precizno da si mogao osjetiti kako ti vibriraju kroz prsni koš. U jednom trenutku osjetila sam da se odvajam od svog tijela, iako nisam ništa uzela niti pretjerala s pićem. No imala sam osjećaj da ne smijem stati jer me samo neprestano kretanje može spasiti. Ne znam koliko sam dugo ostala u tom stanju, ali jedino čega se sjećam bilo je to da se tijelo kretalo samo od sebe, a ja sam bila negdje između sna i budnosti. Jesam li doista pala u neku vrstu transa ili sam samo bila umorna od previše tulumarenja i hodanja po Berlinu – nikada neću doznati.
No znanost možda ima odgovor na pitanje što se događa u tijelu za vrijeme transa. Prvo, prefrontalni korteks – centar za analitičko razmišljanje i kontrolu – počinje usporavati svoju aktivnost. To omogućuje limbičkom sustavu, koji upravlja emocijama i instinktima, da preuzme primat. U isto vrijeme mozak ulazi u stanje dominacije theta valova – istih onih koji su prisutni dok sanjamo ili meditiramo. Ove promjene dovode do osjećaja povezanosti s okolinom, smanjene svjesnosti o vlastitom tijelu i vremenu, pa čak i osjećaja transcendencije.
Ali to nije sve. U tijelu se događa i nešto fizički opipljivo – otpuštaju se endorfini i dopamin, neurotransmiteri povezani s osjećajem ugode i nagrade. Zbog toga trans može izazvati euforiju, osjećaj bezvremenosti i potpunu predaju trenutku. Neki znanstvenici vjeruju da je ovo stanje evolucijski mehanizam – način na koji su drevni ljudi sinkronizirali grupne aktivnosti, bilo da se radilo o lovu, plesu ili religijskim obredima.
Naime, prvi zapisi o transu sežu tisućama godina unatrag. U arheološkim nalazima iz paleolitika pronađene su slike ljudi u ekstatičnim pozama, a drevni sumerski, egipatski i indijanski tekstovi opisuju rituale u kojima je ritam bubnjeva ili ponavljajućih glasova dovodio ljude u promijenjena stanja svijesti. Šamani, svećenici i mistici koristili su ove tehnike stoljećima kako bi komunicirali s duhovima, dobili vizije ili jednostavno proširili svoje spoznaje izvan obične realnosti.
Ali trans nije relikt prošlosti. Rave partyji i dalje su moderni šamanski rituali. DJ je vođa plemena, ritam je mantra, a gomila tijela koja se miču kao jedno podsjeća na drevne ceremonije. Pitate se zašto ljudi zatvorenih očiju plešu satima bez umora? Njihov mozak je već negdje drugdje – u onom istom theta stanju u kojem su bili drevni šamani.
I nije svaki ritam jednak. Tradicionalna trans glazba često koristi brze, repetitivne ritmove u rasponu od 120 do 150 otkucaja u minuti, što je otprilike prosječan tempo elektroničke plesne glazbe. Bubnjevi su najčešći instrument zbog svoje sposobnosti da rezoniraju s moždanim valovima, ali ponekad su to i jednostavni dronovi – neprekinuti tonovi koji stvaraju osjećaj lebdenja izvan vremena.
Da, ovo drugo stanje svijesti o kojem pjeva Dua Lipa bitno je – jer nam omogućuje da na trenutak budemo nešto drugo, da vidimo svijet bez filtera ega. Jer kad tijelo preuzme ritam, prestajemo biti ono što mislimo da jesmo i postajemo ono što jesmo. No bez obzira na to radite li to uz pomoć bubnjeva u pustinji, techno seta u Berlinu ili samo slušate bijeli šum prije spavanja, princip je isti: zvuk nas doista može vinuti u neke druge sfere. I to bez dodatnih pojačivača.
A ovo su odgovori žestokih partijanera na pitanje zašto satima plešu zatvorenih očiju:
Plešemo zatvorenih očiju jer tada napokon prestajemo gledati i počinjemo osjećati. Da, možda čak neka vrsta molitve i nirvane, ma kako to sada pretenciozno zvučalo. – Ana, 35
Kad zatvoriš oči, prepuštaš kontrolu. Tijelo zna beat bolje od mozga. To nije ples, to je reset. – Ivan, 28
To su trenuci kad više nisi ime, ni spol, ni profesija – samo vibracija koja titra u ritmu svemira. – Sanela, 18
Zatvorene oči brišu prostor. Ostaje samo tempo. Nestaje vanjski svijet. To je sloboda koja se ne može opisati, samo doživjeti. – Tibor, 22
Plešemo satima jer prvi put šutimo iznutra. Glazba uzima sve misli, pretvara ih u ritam. U mraku više nisi promatran – postaješ puls. – Sanja, 24
To je povratak tijelu. Kad zatvoriš oči, oslobađaš se Apolonovih pravila. Ostaje samo Dioniz – sirov, nasmijan, znojan – u transu. – Bivša profesorica latinskog koja je željela da je potpišemo sa Sapho
Zatvorene oči nisu bijeg nego ulaz. To nije ples izvan sebe. To je ples u sebe, kužite? I zato ne prestajemo – jer napokon osjećamo gdje smo. – Zoran, 40
