Kada smo u pet ujutro završili na bureku na Trešnjevci, jer nam se nije dalo jesti gljive iz Amsterdama na afteru i brijati na stvari koje ne postoje, X mi je priznao da, eto, nije možda baš posve spreman za vezu jer na srcu ima – ni manje ni više – pet rana. A što je bolji afrodizijak od odbijenice i matematičkog dokaza da čovjek ima toliko veeeliko srce, a ono je pak tako mekano da i dan danas krvari. Tijekom tri sljedeće godine, nakon našeg prekida koji je uslijedio već nakon šest mjeseci veze, X je promijenio sedam cura, a kako stvari stoje, upravo je našao svoj Y, jer ta sedma je navodno ona prava. Tako barem kaže pozivnica za vjenčanje koja je nekidan stigla mailom. A ja? Pogađate, čim pišem ovaj traktat o ranjivosti, znači da i dalje vidam rane. Više mi ne pada na pamet jesti ni burek, ni gljive, kao ni pasti na priču o izrešetanom srcu.
A što biste vi odgovorili na pitanje što čini sretnu ljubav?
No jesam li u pravu ili sam upravo sjela na tobogan koji vodi ravno u propast? Jer čemu takvo veličanje sve te silne patnje. Isto je pitanje mučilo i profesoricu dr. Brené Brown koja se odlučila pozabaviti tim problemom, s tim da je žena, kao što ću vjerojatno i ja, završila na terapiji. A sve je počelo tako bezazleno, baš kao i moj burek. Gospođa Brown samo je htjela istražiti kako veze utječu na sreću pojedinca. Jer što je važnije od toga da smo povezani i da se razumijemo, zar ne? No kad god bi postavljala pitanja ispitanicima što to čini sretnu ljubav, poslovnu ili prijateljsku vezu, dobivala je srcedrapateljne priče o prekidu, otkazu, ranjavanju, izdaji… Kao da smo doslovno od šećera, pa čim nas netko ogrebe zaboravimo sve ono lijepo što smo proživjeli – i burek u svitanje, i ples na krovu Muzeja suvremene, i seks na Jarunu – te da je ona zadnja rana zadana u srce 7. rujna 2019. samo dio mnogo većeg i ljepšeg ljubavnog paketa.
No u daljnjim istraživanjima frapirala ju je činjenica da su ljudi poput mojeg bivšeg, dakle oni koji spremno priznaju da imaju izrešetano srce, da su ranjeni, povrijeđeni, razočarani te shvaćaju da su i negativne emocije dio paketa, puno sretniji u životu, socijalno bolje integrirani, povezani te da mnogo lakše nastavljaju dalje. Za razliku od ljudi koji se ne žele više nikada izložiti neuspjehu, blamu i prekidu pa se zatvaraju u oklop, kljukaju tabletama i rade sto na sat na prevenciji. Jer kada malo dublje zagrebemo ispod površine, što je drugo ranjivost nego osjećaj koji od previsokih očekivanja i perfekcionizma vodi preko srama do strašnog osjećaja da nismo dovoljno dobri, pametni, lijepi da zaslužimo ljubav, posao, prijatelje kakve želimo i trebamo, kaže dr. Brené Brown.
Kao u lošoj priči o samonametnutom prokletstvu, ako dovoljno dugo loše mislimo o sebi, možda na kraju i ne dobijemo deblji dio bureka. Ok, metafora je nategnuta, ali vrijedi razmisliti o tome što nam uopće predstavlja ranjivost, zašto nosimo oklope kao da smo ispali iz srednjovjekovne viteške priče i bi li nas malo osjećaja srama i povrijeđenosti, čak i ako u nekoj priči loše prođemo, doista prikovalo na pod tako da ne bismo mogli više nikada ustati. Naime, kada je Brené Brown pitala svoje pratitelje na društvenim mrežama što za njih značiti biti ranjiv, dobila je prilično zabrinjavajući popis – od onoga kada se friško udana razbolim, moram moliti dečka za pomoć do onoga kada prvi iniciram seks. Kao da će nam spasti kruna s glave ako nekome prvi kažemo da ga volimo, trebamo, želimo, da smo nesavršeni, ranjivi pa usprkos svemu tako autentični, svoji i nadasve vrijedni ljubavi. Tko zna, možda bih se stvarno mogla pojaviti na tom vjenčanju, ja i moje malo ranjeno, netom izrešetano srce.
Naslovna fotografija: Unsplash
