„Evo vam pedeset osobina i kvaliteta i sada od njih napravite svoju poslovnu piramidu.“ Tim riječima nam se obratio voditelj jedne poslovne radionice koja je pomalo nalikovala slikarskom ateljeu. Desetak kolega i ja sjedimo za stolom, a pred nama je pregršt šarenih papirića, škara i ljepila. „Ma što ću staviti na vrh piramide“, pitala sam se u panici, jer vrijeme je istjecalo, a ja nigdje nisam vidjela ni emoji vatre niti neku riječ koja bi dobro opisala moju opsesiju za istraživanjem, učenjem i eksperimentom, nego samo neke riječi poput – učinkovitost, stabilnost, uspjeh, slava. „Je li moguće da sam se našla na krivom mjestu u pogrešno vrijeme?“, pitala sam se na kraju radionice, a koja je zapravo imala za cilj mjeriti našu učinkovitost, prilagodljivost, timsku radu i onome što zovemo posebnim izazovima, a među polaznicima onog smjelog vođu koji će kad treba pokazati oštre zube.
Izgleda da je isto pitanje zanimalo i spisateljicu Lydiu R. Figes koja je tijekom razgovora s brojnim suvremenim umjetnicima svima postavila jedno te isto pitanje – „Kad biste danas mogli dati jedan savjet mladom, ambicioznom umjetniku, što biste rekli?“ Iako su odgovori bili toliko različiti, od savjeta Tracey Emin koja voli podsjetiti da talent nipošto nije dovoljan nego da mora doći uz doživotno učenje, preko Wolfganga Tillmansa koji smatra da umjetnici trebaju biti politički angažirani ili barem svjesno podizati političku svijest, pa sve do Shirin Neshat, koja voli naglasiti da umjetnost ne smije biti vođena ciljem karijere ili uspjeha, ispada da je svima njima zajednička jedna stvar.

Apsolutna posvećenost, na rubu opsesije
A to je onaj pojam koji sam i ja definitivno tražila na staroj radionici, a koji bi opisivao duboku predanost samostalnom stvaranju umjetnosti – gotovo do točke opsesije. Ili kako je lijepo pojasnila autorica za portal Dazed – „To me navelo na razmišljanje da su neki ljudi zaista stvoreni da budu umjetnici – to nije profesija u koju se možete upustiti bezvoljno. Ako nemate taj kompulzivni poriv, možda nećete moći dovoljno smisleno razvijati svoj rad tijekom cijelog života. Biti umjetnik je poseban način života koji nije prikladan za svakoga. Definitivno dolazi s puno žrtvovanja, eksperimentiranja i neuspjeha.“
Niste dužni znati što radite kada ste mladi i stvarate umjetnost. To vas treba ispuniti strahom. No strah nije neprijatelj; on je pratitelj umjetnika koji traži, eksperimentira i gradi svoj jezik, izjavio je Ryan Gander.
Treba li umjetnik pažljivo graditi svoj brend?
Posebice danas, kada je teže nego ikada uspjeti u svijetu umjetnosti u kojem vladaju pravila komodifikacije, algoritma i neprestanog uspoređivanja s kolegama, a kojih je sve više. A opasnosti vrebaju na sve strane. No, je li uvijek dobra ideja da umjetnik razvija sebe kao brend, kako se nositi s narušenim mentalnim zdravljem i što kada naiđete na toksične obrasce u vlastitoj kući, pa vas, recimo, vaš galerist okrade kao što je bio slučaj Caroline Walker, a koja je puno desetljeća kasnije otkupila vlastita djela na sekundarnom tržištu, možete saznati u vrlo iskrenoj knjizi koja će vam otkriti više o onome što se zove vaša unutarnja poslovna piramida prioriteta i sklonosti nego sve poslovne konzultacije zajedno.
Iako, možda bi i drugim branšama dobro došle ovako iskrene knjige. No tko zna bi li itko imao hrabrosti reći, posebice u doba kada su vizualni identitet, broj pratitelja i algoritamska vidljivost često važniji od samog djela – „Nemojte stvarati umjetnost s ciljem karijere ili uspjeha: stvarajte umjetnost jer je to nezaustavljiva opsesija.“ Stoga i „Bilješke o preživljavanju“ nisu priručnik za uspjeh – one su podsjetnik da umjetnost nije sprint nego opsesivni maraton. A ako vas sama pomisao na stvaranje ne tjera na strah, uzbuđenje i laganu nelagodu, možda ste na krivom mjestu.




