Riječ je o duologiji Mate Matišića napisanoj za satiričko kazalište Kerempuh koju je na kazališne daske postavio Janusz Kica. U tekstu prožetom gorkim humorom, ironijom i apsurdom, Matišić ispisuje zapanjujuće obrate, kopajući dublje u ljudske ponore i nalazeći krivca na najneočekivanijim mjestima. U prvom je dijelu predstave u fokusu tročlana obitelj – otac Slavko, majka Slavica i kći Ana. On je veteran Domovinskog rata, a Ana mlada liječnica s odjela traumatologije koja se i na poslu i kod kuće bavi povredama i ranama koje nikada neće zarasti.
Drugi dio u fokus stavlja dva para – Anu i Blaža te Mariju i Marka koje je život spojio iskustvom nezamislive tragedije. Uz pozadinsko pitanje o patnji nevinih koje se proteže kroz obje cjeline, ovaj aktualan tekst progovara o brojnim bolnim temama te otvara pitanja u sferi politike, crkve, nacionalizma, odgoja, odnosa u obitelji, trauma, seksualne orijentacije, ksenofobije, nedostatka ljubavi i identiteta.
Što ste prvo pomislili kada ste dobili poziv za sudjelovanje u ovoj predstavi? Je li vas tekst dotaknuo odmah ili je trebalo neko vrijeme da vam ‘sjedne’?
Kako se puno stvari u životu glumca dogodi slučajno ili iznenada, tako se i meni dogodilo sa ovom predstavom. Na početku proba bio sam u ulozi svećenika, ali nakon izlaska Željka Königsknechta iz podjele, uskočio sam u ulogu Slavka! Kad su me ravnateljica i redatelj nazvali, nisam dugo dvojio – zbog sjajnog Matinog teksta i zbog toga što je režirao Janusz Kica, kojega izuzetno cijenim i smatram velikim redateljem – brzo sam pristao. Svi Matini tekstovi me dotaknu na neki način. Radio sam njegove dvije velike predstave: „Bljesak zlatnog zuba“ u Mostaru i „Cinco i Marinko“ u produkciji Glumaca u Zagvozdu te ih uvijek ističem kao jedne od najdražih. A što se predstave „Otac, Kći i Duh Sveti“ tiče, tekst je toliko dobar, zahtjevan i slojevit da smo se zaista jako potrudili i namučili da ga iznesemo na scenu.
Predstava nosi snažan i simboličan naslov. Na što se za vas odnosi „Duh Sveti“ – na sjećanja, vjeru, ono neizrečeno ili pak nešto posve drugo?
Prva asocijacija uvijek aludira na vjeru. Međutim, Duh Sveti je jedan toliko širok i apstraktan pojam da ga je nemoguće definirati nekom običnom i banalnom definicijom. Za praktične vjernike je on simbol bezuvjetnog vjerovanja, iako ga nikada nisu vidjeli – ni njega ni Oca ni Sina. Za agnostike je nešto drugo, a za ateiste ne postoji! U ovoj predstavi Mate ga, vještom dramaturgijom, vrlo dobro koristi, a u tom kontekstu je i meni kao glumcu poslužio.
U središtu predstave nalazi se odnos oca i kćeri – odnos koji je i u stvarnome životu nerijetko nerazmrsiv splet ljubavi i nerazumijevanja. Što biste, iz uprizorene dinamike, istaknuli kao najistinitije te ono s čime bi se publika najlakše mogla poistovjetiti?
Predstava progovara o jako teškim temama, unutarnjim svjetovima u kojima se ljudi lome – fizički, a pogotovo psihički, tako da ne mogu sa sigurnošću reći s čime točno bi se svaki pojedinac u publici mogao poistovjetiti. Tu se govori o ljudima koji su prošli strašne stvari, doživjeli traume, a nekolicina njih su ozbiljni psihički bolesnici! Mate vrlo vješto plete njihove životne priče, u stilu najboljeg trilera ili krimi drame, a sve to garnira svojim prepoznatljivim, ponekad apsurdnim humorom. Kad čitaš tekst ili gledaš predstavu zapitaš se kako mu je to palo na pamet ili kako se toga uopće sjetio! Zato i jest veliki dramski pisac – najveći u Hrvatskoj, sigurno!
Osim odnosa oca i kćeri, kroz cijelu predstavu provlače se kompleksne teme poput oprosta, propuštenih prilika i neizrečenih emocija koje prije ili kasnije izađu na površinu. Koja vas je tema najviše potresla tijekom rada?
U predstavi ima dosta potresnih i teških scena, ali za mene je najbolnija ona u kojoj se u snu pojavi, a zatim nestane djevojčica Ruža, te kada se razotkrije što je Slavko zapravo napravio…
Postoji li scena koju biste istaknuli kao emocionalni vrhunac predstave – za određeni lik, vas osobno ili publiku?
Ima nekoliko scena na koje se nama glumcima ježi koža i kosa na glavi, a osobno bih istaknuo dvije – onu u kojoj moja kći Ana optužuje Boga da je sebi stvorio zdravoga sina, a njoj dao da rodi bolesnog, te onu u kojoj moj lik Slavko pokušava opravdati svoj strašni zločin tražeći izliku u kršćanskom nauku koji propovijeda o jednome Bogu sastavljenom od tri osobe – Oca, Sina i Duha Svetoga – te se pita zašto je nevjerojatno da čovjek, kojega je stvorio na svoju sliku i priliku, može biti barem dvostruka ličnost. Cijeli je tekst prepun rečenica koje nam daju misliti!
Uloga oca u društvu često je povezana s pojmovima snage, suzdržanosti i šutnje, dok su toplina i iskazivanje emocija tradicionalno u domeni majke. Smatrate li da bi ovo djelo moglo pomoći pri istraživanju druge strane – one ranjive – koju, neovisno o spolu, svi posjedujemo?
Nažalost nisam siguran koliko bi moglo pomoći – premalo će ljudi doći pogledati predstavu da bi ona mogla uzburkati i izazvati neke ozbiljne turbulencije u društvu. No mislim da bez obzira na tradiciju i na okruženje iz kojeg potječemo, danas ipak možemo individualno pokazati i izraziti neke emocije koje u našim sredinama, obiteljima i okolnostima nisu bile uobičajene. Danas svatko ima priliku svom sinu, ocu, majci, prijatelju reći da ga voli… Kada bismo svi tako postupali, svijet bi bio ljepše mjesto.
Predstava je, bez imalo sumnje, vrlo duboka i emotivna te publiku ne ostavlja ravnodušnom. Kakve reakcije vas osobno najviše dotiču – smijeh, suze ili tišina?
U ovoj je predstavi tišina ono što reže i kožu i dušu! Čak i kroz smijeh u prvome dijelu predstave naslućuje se da će na kraju dominirati tišina – i to tišina koja je zlokobna, stravična i bolesna, tišina u kojoj je jednom djetetu nanesena strašna bol i smrt, a predugo je sve ostalo nekažnjeno! Zaleđeni osmijeh publike pred kraj predstave, i tišina koja vlada do kraja, znaci su da smo napravili ono što smo htjeli – jako dobru predstavu.
Kroz karijeru ste utjelovili velik broj vrlo različitih likova – po čemu je ovaj poseban? Ostavlja li ova uloga trag koji ne nestaje čak ni kada se zastor spusti?
Ovo mi je zasigurno jedna od najtežih uloga koju sam odigrao. Neka drugi kažu kakva je ona kvalitativno! Kada radiš ovakve uloge, naravno da ostaje veliki trag dokle god predstava živi – živiš i ti s njom, misliš o njoj, ponavljaš stalno tekst da ga ne zaboraviš. Uloga je dio tebe. A jednom kada predstava umre, nestane, kad se prestane igrati, tada ostaju samo uspomene i fotografije koje te opet mogu nakratko vratiti u to vrijeme. Zanimljiv je to svijet. Kazalište je čudo!
Kazalište pred sve nas postavlja ogledalo i navodi na promišljanje. Biste li, u tom kontekstu, ovu predstavu okarakterizirali kao gorko suočavanje ili pak priliku za svojevrsno oslobođenje? Ide li uopće jedno bez drugoga?
Svaki umjetnik ima svoju viziju i osjećanje djela – Mate je imao svoj feeling kada je pisao, Janusz je imao svoj kad je režirao, mi glumci smo imali i imamo na svakoj izvedbi vlastiti feeling u kojemu igramo, i u toj atmosferi ima svega… To je jedan koloplet emocija koje se ne mogu potrpati u ladice sa određenim nazivima, ali svakako da ima i ovoga što ste vi nabrojali!
Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon odgledane predstave – jednu misao, emociju ili pitanje?
Volio bih da publika ponese onaj osjećaj da su odgledali dobru, odličnu predstavu koja ih je u određenom smislu dotakla, oplemenila, koja im je probudila emocije, potakla ih na razmišljanje, koja im je postavila pitanje ili dala neke odgovore, koja ih je produhovila… Sve to i jest smisao kazališta, i zato kazalište traje i živi, usprkos svim tehnologijama i medijima koji su brži i kraći od kazališta. I tako će ostati, nadam se! Živjelo kazalište!
Fotografije: Marko Ercegović
