Na domaćoj glazbenoj sceni polako, ali sigurno profilira se nova generacija autora koji se ne ustručavaju istraživati različite izražajne smjerove te odvažno graditi vlastiti zvuk. Među njima je i Roko Rajčić, koji pod umjetničkim imenom Igorr donosi spoj suvremene produkcije i osobnih, introspektivnih priča. Od prvih bendovskih iskustava do trenutka kada preuzima kreativnu kontrolu nad svojim radom, njegov put obilježen je kombinacijom spontanosti i discipline – dvije sile koje se u njegovoj glazbi neprestano sudaraju i nadopunjuju.
Dok njegov najnoviji singl „Dlan“ donosi intimnu priču, raniji radovi otkrivaju slojeve osobnih preispitivanja, odnosa i promjena koje dolaze s odrastanjem. Za MOOD.HR Igorr je podijelio vlastita razmišljanja o emocijama koje ga pokreću, inspiraciji te neodvojivosti umjetnika od njegova rada. Dotakli smo se i londonske i zagrebačke glazbene scene, utjecaja koji su ga oblikovali, ali i pitanja koje si danas postavlja svaki mladi umjetnik – kako ostati svoj u vremenu koje neprestano traži nešto novo.
Kada ste prvi put osjetili da je za vas glazba više od hobija? Je li riječ o nečemu čemu ste oduvijek naginjali ili se ljubav razvijala postupno?
Od malena sam fasciniran glazbom i stvaranjem, no prvi put sam osjetio da je to moj pravi poziv kada sam sa 17 godina krenuo svirati s prvim bendom. Tada sam shvatio što znači sinergija instrumenata, doživio prvi veliki nalet inspiracije te odlučio da je pisanje pjesama nešto čime se moram baviti.
Kako izgleda vaš kreativni proces? Pristupate li mu analitički i metodično ili vas nosi spontana kreativna iskra?
Ovisi o projektu. Nekada je to spontani nalet inspiracije iz kojeg nastaju tekst, glazba, a ponekada i cijela pjesma, a nekada kalkulirani proces u kojem svakom koraku pristupam s namjerom i ciljem. Pravi izazov je stvarati jednako bez obzira na inspiraciju; tu do izražaja dolazi disciplina u stvaralaštvu, a kao i u svemu ostalom, ona je najbitnija.
Nedavno ste objavili novu pjesmu „Dlan“. Krije li se u pozadini konkretna osoba ili situacija koja je poslužila kao inspiracija?
Za „Dlan“ postoji specifična osoba koja je bila inspiracija i na koju se pjesma odnosi, no meni je svaka pjesma koju napišem sukus svih sličnih životnih situacija i poznanstava. U svakoj od njih krije se nekoliko epizoda iz života i više ljudi, a tekst to zatim spaja u jednu cjelinu.
Kakve su prve reakcije publike na novu pjesmu? Je li vas neka posebno iznenadila?
Za sad sam imao priliku čuti dojmove meni bliskih ljudi te nekih kolega i suradnika. Sretan sam i ponosan što su komentirali da mi je ovo najbolja pjesma do sad. S ovom sam se pjesmom prvi put stavio u ulogu izvođača, kantautora, producenta i aranžera te za nju preuzimam potpunu kreativnu odgovornost, ali isto tako moram spomenuti osobe koje su bile od velike pomoći, posebno dečke iz Cycle studija kod kojih sam snimao.
Što stoji iza emotivne niti u pjesmama „Nešto što znaš“ i „Iste ulice“? Osobna iskustva, promatranje svijeta oko sebe ili pak nešto treće?
Osobna iskustva i promatranje okoline bili su glavni izvori kreativnosti za obje pjesme, no nastale su iz skroz drugačijih razloga. „Nešto što znaš“ napisana je prije 5 godina, ali u to vrijeme bio sam stvaralački vezan za drugačiji izričaj te je nisam razvijao dalje od demo faze. Par godina kasnije, za vrijeme studija u Londonu, dobio sam zadatak napisati pjesmu za jednu prijateljicu, također glazbenicu. Pjesma na kraju nije iskorištena za njen projekt, no meni se jako svidio refren – shvatio sam da paše na akorde moje demo varijante pa sam spojio dvije melodije i snimio pjesmu. Što se teksta tiče, napisan je kao epizoda između dvije osobe, ali rekao bih da pjesma zapravo govori o odnosu sa samim sobom i svojim identitetom koji je u toj životnoj fazi jako krhak te podložan vanjskom utjecaju.
Pjesma „Iste ulice“ nastala je u periodu mog života kada se dosta toga mijenjalo – izgubio sam blisku osobu, nakon tri godine života u inozemstvu vratio se kući i shvatio da se okruženje izmijenilo, prijatelji su otišli, promijenili se, a život i grad u kojem sam odrastao postali su nešto novo. Mislim da je to i evidentno u tekstu pjesme.
Postoji li „crvena linija“ u temama o kojima pjevate, nešto što ostaje samo vaše, skriveno od očiju i ušiju publike?
Apsolutno. Mislim da svaki stvaratelj čuva dio sebe u svojim djelima koji je samo za njih, no upravo je to ono što daje kvalitetu i dubinu nekom djelu, a samim tim i definira sadržaj.
Koga biste naveli kao glazbene uzore? Postoji li itko tko vas je inspirirao i utjecao na formiranje vašeg individualnog stila? S kime biste, od izvođača i producenata, voljeli ostvariti suradnju?
Trenutno sam pod utjecajem europskog novog vala osamdesetih, a od današnjih glazbenika na svjetskoj sceni rekao bih da mi je Harry Styles najdraži, pogotovo novi album. Kroz život su mi najveći uzori bili Beatlesi, Arctic Monkeys, The Strokes, RHCP, a od domaćih glazbenika svakako Arsen Dedić, Branimir Štulić, Neno Belan i Dino Dvornik.
Volio bih u jednom trenu ostvariti suradnju s Nelom Đinđić – ona mi je na domaćoj sceni najzanimljivija glazbenica, mislim da ima jako originalan zvuk i poseban vokal, a također bih rado surađivao s beogradskim sastavom Vizelj, jako su cool.
Kada biste morali opisati svoj zvuk kao odnos bi li to bila stabilna ljubav, toksična romansa ili strastvena avantura bez pravila?
Ja ga doživljavam kao avanturu bez pravila koja će s vremenom postati stabilna ljubav, a nadam se da će ga tako doživjeti i publika.
Osim ranije spomenutih pjesama, možete se pohvaliti formalnim obrazovanjem u oblasti glazbe. Na koji je način The Institute of Contemporary Music Performance koji ste pohađali u Londonu oblikovao vaš umjetnički izričaj?
Studiranje u Beču i Londonu bilo je jako zanimljivo i stavilo mi je dosta stvari vezanih uz glazbu u perspektivu. Upoznao sam puno ljudi iz svih dijelova svijeta koji su došli s istom namjerom kao i ja – da pokažu svoje umijeće. No vrlo brzo shvatiš koliko toga zapravo ne znaš o glazbi, stvaranju i općenito o životu. Bio je to jedan veoma surov, ali neophodan reality check koji me naučio da su konzistentnost te fokus na sadržaj i izričaj puno bitniji od fokusa na izvrstan rezultat ili nekakve brojke. Oni su posljedica ovog prvog i nikako ne smiju biti glavni poriv stvaranja.
Kako biste usporedili londonsku i zagrebačku glazbenu scenu? Što biste naveli kao prednosti, a što kao mane svake od njih? U kojoj se više pronalazite?
Jako ih je teško usporediti pošto su sasvim drugačije. London je ogroman grad s više glazbenika nego što Zagreb ima stanovnika, a ljepota londonske scene je što apsolutno sve ima svoju publiku. Postoji toliko različitih krugova umjetnika svih mogućih disciplina koji se isprepliću, no zbog toga je lagano utopiti se i nestati u tako saturiranom tržištu. Naravno, neizbježno je spomenuti koliko je London skuplji od Zagreba, pa je većina glazbenika prisiljena pronaći dodatan posao koji ih iscrpljuje i negativno utječe na stvaranje. Zagreb je puno manji, ali u tome vidim i prednost – lakše je ostvariti poznanstva s kolegama iz industrije. Mana je što je teže opstati kao autor; čini mi se da se domaća publika teže navikava na nešto novo i preferira stare hitove, ali jednom kada se nešto primi tada to i ostaje.
Koliko vas iskustvo života u Londonu, koji je nesumnjivo energičniji od Zagreba, potiče na pomicanje vlastitih granica u tekstovima i glazbi?
Jako! U Londonu čovjek ima priliku svjedočiti prizorima i situacijama koje su ovdje nezamislive, a dosta njih nije ni prikladno ispričati ovom prilikom. Količina takvih situacija koje se događaju svakodnevno rezultira time da se dosta mentalnih granica sruši pa se proširuju svjetonazorski horizonti.
Koliko je izazovno ostati autentičan u današnjem vremenu kada društvene mreže često diktiraju trendove? Osjećate li pritisak prilagodbe tržištu ili vam je važnija dosljednost osobnom umjetničkom izričaju?
Dosta je izazovno, jer danas umjetnici moraju sami sebi biti menadžer, art director, PR agent, snimatelj, redatelj itd., uz svakodnevnu konzistentnost objavljivanja sadržaja na društvenim mrežama, što svakoga može dovesti do iscrpljenosti. Smatram da je najbitnije biti autentičan u svojem izričaju, i onda sve drugo to prati.
Smatrate li da umjetnik mora živjeti intenzivno, emotivno i strastveno da bi stvarao autentično, ili je riječ o zastarjelom mitu?
Mislim da je to jako subjektivno. Naravno, ako se pod intenzivno i emotivno govori o nekakvom boemskom načinu života gdje se podilazi raznim porocima, mislim da to nije potrebno za autentično stvaranje. Svatko vlastiti način života može osjećati intenzivno i strastveno, a da pri tom nekom drugom to predstavlja dosadu i monotoniju.
Što biste naveli kao najljepši, a što kao najizazovniji trenutak na vašem glazbenom putu?
Najljepši i najteži trenutak su kao prst i nokat, a ono što je stvarno izazovno je ostati konzistentan, biti kreativan i ulagati puno truda, emocija, vremena i novca u nešto što ne mora nužno vratiti istom mjerom. No osjećaj ispunjenosti kada se jedan projekt dovede do kraja i vidno ima utjecaj na barem još jednu osobu dovoljan je da shvatiš da je baš u tome tvoj smisao te da ti jesi svoj rad.
U kojem smjeru vidite svoj glazbeni razvoj u sljedećih nekoliko godina? Imate li određene planove i/ili želje za budućnost?
Plan je nastaviti izdavati pjesme i predstaviti se široj publici. Radim na tome da kroz godinu-dvije izdam album te održim nastupe po Hrvatskoj i regiji. Cilj i želja su mi nastaviti se baviti ovim poslom kojeg volim i podijeliti s ljudima dio sebe.
