Oh, ne znamo što je to u imenu, a ni kako bi Shakespeare reagirao kada bi vidio da mu je W. Somerset Maugham 340 godina kasnije maznuo ime i svoju junakinju koja drma kazališnom scenom i pomalo mrzi stihove nazvao Julia Lambert te da je dotična nakon prvotne zaluđenosti mužem, nakon par godina medenog braka, naprosto objesila romantiku o klin i bacila se punim plućima u život. Tako naime počinje knjiga „Roman jedne glumice“, a koja je objavljena u novom prijevodu Petra Vujačića u izdavačkoj kući Media Bar. Posve običnom scenom ručka, gdje slavnom bračnom paru Juliji i Michaelu na kratko druženje stiže mladi knjigovođa, a kojem glavna junakinja, u inat Shakespeareu, ne može čak ni zapamtiti ime.
Od slučajnog seksa do dugogodišnje avanture
A budući da drski knjigovođa neće samo sjediti za stolom i rumenih obraza kimati glavom te tražiti autogram, već će na prvom sastanku poljubiti znatno stariju i slavnu glumicu, čitatelj će vrlo brzo zapamtiti da se avantura odaziva na tri jednostavna slova – Tom. Tim više jer ona iz običnog slatkog grijeha prerasta u dugogodišnji preljub, i to ravno pred očima naivnog muža i nevinog sina, a koji je doslovce vršnjak s ljubavnikom.
Kada ženski Casanova brije s duplo mlađim tipom
No može li svemoćna Julia Lambert, a koja je nakon rođenja svog sina odjednom preko noći shvatila da je prvi put slobodna od okova ljubavi, a koja joj je osim uzdaha priređivala i dosta patnje, doista igrati kao kakav ženski Casanova? Sad seks s duplo mlađim frajerom kao kakva Brigitte Macron, sad seks u vlaku sa strancem? I sve to dobro dozirano da se strast ne otme kontroli i da sve ostane nešto kao prirodni booster za mlađahan izgled i nadahnutu glumu? Ili će se sve opet pretvoriti u još jedan ljubavni trokut put ljubomore, mržnje i strasti čim Julia shvati da je mladi ljubavnik iskorištava zbog novaca i blizine visokog društva te da se zaljubio u znatno mlađu glumicu Avice Crichton, a koju želi preko kreveta ugurati na kazališne daske?
Oh, što je to u slavi i svim maskama koje glumci nose?
Na prvi pogled roman samo podrgrijava one prastare klišeje koji kažu da se od glumica, posebice onih francuskih, kako kažu dokone gospođe u romanu, očekuju bezbrojni flertovi i preljubi. No, na onoj drugoj, on je vrlo precizna studija o profesiji glume te indirektno odgovara na druga dva pitanja puta predrasuda – Oh, što je to u slavi i je li moguće da je glumcima lakše u životu, jer uvijek u džepu imaju toliko jokera pa njihovi sugovornici nikada ne znaju koju masku nose, kada su iskreni, a kada samo citiraju tko zna koji put neku repliku?
Uostalom, čitali smo nedavno još jednu sjajnu knjigu na tu temu – „Bljesak tame“ Ethana Hawkea, a koja se bavi upravo profesijom glume te preživljavanjem traumatičnog završetka braka za vrijeme rada na Shakespearovoj predstavi. Iako oba junaka, i Ethaneov alter-ego i Julia, pristupaju glumi kao kakvom svetom oltaru, smatrajući da ulaskom u tuđu kožu i mijenjanjem maski zapravo dolaze bliže onoj nekoj točki unutar samih sebe koja im daje smisao te da je kazališne svojevrsna oaza od stvarnog života, činjenica je da Ethanov lik i Julia na početku romana posve drugačije postupaju van svjetla reflektora.
Je li okej koristiti glumačke trikove u stvarnom životu?
Jer dok Ethanov lik naprosto skida oklop i hoda svijetom ližući svoje rame, opija se, drogira, upušta u avanture koje mu ne donose olakšanje i svaki dan se bori s glavnim strahom – što ako ostane i bez tog zadnjeg tračka nade – jer ako ga napusti glas, ode gluma i ode slava, za to vrijeme Julia, koja je i više nego svjesna da nije neka ljepotica, ali ima lijepe oči i noge i da je daleko od genijalne glumice, iako joj se zna potrefiti neki nadahnut trenutak, razmišlja kako bi bilo da iskoristi svoje glumačke vještine i u privatnom životu.
Malo manipulacije nikome ne škodi, ili?
Primjerice, zašto ne bi iskoristila efekt nestajanja sa scene kada voda dođe do grla. Pa potom prigušila emocije, jer one su zapravo uvijek zamka kada su puštene s lanca, kako na sceni, a još više u životu. A onda će malo pustiti protivniku neka misli da vodi prije nego zabije gol. Za to vrijeme izvući će maksimum od svoje kostimografkinje te umjetnim i elegantnim osmijehom izmanipulirati svog muža, ljubavnika, sina, obožavatelja, mamu i tete, a pritom dobiti maksimum za sebe.
Ili kako je to lijepo rekla Samantha u Seksu i gradu – „Ma volim ja tebe, ali sebe volim puno više.“
Nije stoga čudno da je djelo iz 1937. godine, koje progovara o ženskoj emancipaciji, a ujedno propituje talent, snalažljivost, društvene manire, manipulacije te zašto je ponekad oslobađajuće biti zločest i misliti samo na sebe, doživjelo niz ekranizacija i dramaturških obrada – od hit predstave u New Yorku 1941. do tri filma: „Preslatka Julia“ (1962.), „Teatris“ (1978.) i „Biti Julia“ (2004.) s Annette Bening u glavnoj ulozi.
Uostalom, zašto ne bismo imali neku drsku junakinju koja prije svega igra samo za sebe, kada je svijet književnosti, ali i stvarnosti, oduvijek bio prestrog prema preljubnicama, barunicama Castelli, gospođama Bovary i Marijama Callas.
Što je gluma, što iluzija, a što stvarnost?
I dok Julia Lambert cijelo vrijeme hoda po granici između užitka, uspjeha i moguće propasti, pogotovo kako ulazi u pozne godine i prvi put shvati da je zbog privatnih drama postala i katastrofalna glumica na sceni, ona poput Ethanovog junaka sve više skida svu suvišnu šminku, geste i kostime te pronalazi samu sebe, propitujući ono glavno pitanje – što je iluzija, što gluma, a što stvarnost? Kako knjiga odmiče kraju, a glumica postaje starija i očajnija, to su zabavnije njeni izleti i rizici. Pa ako je doista sve gluma i privid, a onda može nije ni tako lijepa, a ni tako talentirana na sceni, što se ne bi prošetala sumnjivom četvrti i pokušala zavesti kojeg nepoznatog muškarca iz nižeg društva dok se pravi da gleda izloge? Možda je stvarno vrijeme da sazna barem malo istine, jer kako kaže glumica – bolje biti budala koja zna istinu, nego budala koja je ne zna.
Dobar humor glavu čuva
Uostalom, što joj se može dogoditi dok se tako pravi da gleda izloge, da ne vara muža i da ne mrzi ljubavnikovu novu curu, kada ima dva najmoćnija oružja, a koja dijeli sa samim autorom drame W. Somersetom Maughamom, a koji je tijekom života napisao 27 drama, 19 romana, doslovce proputovao cijeli svijet, radio kao tajni špijun te navodno poslužio za uzor za Jamesa Bonda – pronicljivo oko koje netremice motri sve što se oko nje događa te onaj autoironičan duh, a koji je često svojstven svim kreativcima koji stvaraju, a posebice kazališnoj ekipi. Potreba da se iz najveće greške napravi dobra priča, a u nju ubaci nešto istine i još više dobrog humora. Ili vi možda možete zamisliti da junakinja koja ne želi glumiti Hamletovu mamu nego Hamleta i koja sanja o seksi kratkoj grčkoj togi na kraju svega bude neki tragičan lik?
