Ako bismo tražili jednu društvenu igru koja je preživjela od tinejdžerskih dana do poznih godina, to bi onda definitivno bila igra istine. Doduše, kao pubertetlije smo je igrali samo s jednim ciljem, ne bismo li izvukli informaciju kome se sviđamo, a možda izmamili i koji poljubac. A danas ju igramo da ubijemo dosadu i udahnemo večerama malo osmijeha. Ili barem neki razgovor koji ćemo pamtiti. Sjećate se talijanskog filma „Potpuni stranci“, gdje grupa frendova na večeri odlaže mobitele na sredinu stola ne bi li svaku novu poruku pročitali naglas. Tako naoko bezazleno i šarmantno započinje i ovaj film norveškog redatelja Kristoffer Borglija, koji uz Joachima Triera („Sentimentalna vrijednost“) puni kina filmovima koji igraju na kartu emocionalnog realizma.
Strah da će sve biti performativno
Zendaya i Robert Pattinson glume Emmu i Charlieja, mladi par koji se bavi pripremama za vjenčanje – idu na satove plesa, pišu svoj govor koji bi trebao evocirati nedavnu prošlost – kako su se upoznali, gdje se dogodio prvi poljubac, jesu li odabrali pravu DJ-icu (i trebaju li se otpustiti zbog neprimjerenog ponašanja na cesti) te ne manje bitno – jesu li pretjerali u svemu tome pa na kraju neće biti cool. Jer što ako gosti pomisle da je sve performativno, a ništa autentično? Ne bi li zato možda bilo bolje da su umjesto izvještačenog plesa jednostavno otplesali nešto na omiljenu pjesmu, bez neke pripreme, a umjesto kompliciranog slijeda menija jednostavno otišli u obližnji fast food kao što rade sve cool zvijezde nakon dodjele Oscara, pita se Emma.
Koja je najgora stvar koju ste napravili ili pomislili?
Tek je film počeo, a mi itekako vidimo da je ovo neka posve druga vrsta romantične komedije. Ona koja nije toliko zainteresirana za radnju, koliko za stanja i unutarnje svjetove te različite interpretacije. Možda zato već u uvodnim scenama imamo toliko kadrova koji se ponavljaju i prekrajaju, baš kao što Charlie briše i piše svoj govor koji je mislio održati na dan vjenčanja i nikada nije sto posto siguran u svoju verziju ljubavnog narativa. Sve je fragmentarno, krhko i promjenjivo – kako u životu, tako i na filmskom ekranu. No u trenutku kada mladi par ode s kumovima u fancy restoran i odluči igrati igru istine, a Emma zbog previše vina iskreno odgovori na pitanje koja je najgora stvar koju je ikad pomislila napraviti, sve odlazi kvragu.
Romantična komedija koja to nije
A mi smo itekako svjesni kako nas je trailer koji ne otkriva ništa, a poigrava se spontanim i realnim trenucima – sad neki čudan osmijeh, naglo skidanje hlača ili slučajni udarac – itekako preveslao. Jer ono što je na promotivnim materijalima izgledalo kao moderna romantična komedija zapravo je crna psihodrama koja govori o tajni (koju ovdje nećemo otkriti), ali još više o načinu na koji se svi likovi s njom nose.
Jer sve što je odjednom djelovalo tako ležerno i cool, u borbi za istinu se urušava – prirodni osmijeh, spontani seks, zezancija, crni humor na šalicama za kavu. Charlie duboko propituje može li za svoju Emmu reći da je najbolja osoba na svijetu. I dok on panično prekraja govor, i mi smo sve više radikalno uznemireni, a u glavi nam se otvara niz ozbiljnih pitanja. A ona glase – poznajemo li zaista osobu s kojom živimo? Ili volimo prije svega sliku koju smo o njoj stvorili? Što ljubav može preživjeti, a što oprostiti? I koliko dugo ostajemo ono što smo bili u djetinjstvu i pubertetu?
Iako film Drama postavlja važna egzistencijalna pitanja, ostaje nejasno tko je Emma danas te postoji li u njoj i dalje nešto mračno.
A24 logika i granice nelagode
Uostalom, to je formula koju već godinama primjenjuje uspješan filmski studio A24, koji je producirao i ovaj film. Okupljaju zanimljive mlade autore i zvijezde koji se ne boje prijeći crvenu liniju te provocirati temama – od filmova Babygirl preko Martyja Veličanstvenog do Materialista. Ti filmovi žele biti ono čega navodno više nema u kinu – inteligentna zabava za odrasle, nešto o čemu ćemo i dalje pričati dugo nakon što film završi.
Iako je ovaj film užario društvene mreže i podijelio gledatelje, bit će zanimljivo vidjeti kako će se odraziti na brojne razgovore koje vodimo na večerama, a ponajviše na sve inačice igara istine. I, hoćemo li u budućnosti morati potpisivati ugovore sitnim slovima – da sudionici ne odgovaraju za moguće mentalne probleme i nuspojave koje bi se mogle razviti.
