Postoji ona stara teorija fatalne privlačnosti koja tvrdi da nas najviše privlači ono što će nas – vrlo precizno, gotovo kirurški – kasnije uništiti. Ljubav prema neuhvatljivom, nedostižnom, misterioznom; magnetizam prema osobi koja nas mrvicu zaboli još prije nego što nam išta pruži. Nekad smo takve ljude romantizirali: tip koji nestane na tjedan dana, ali se pojavi s pričom o izgubljenom signalu na kraju svijeta; djevojka koja ti se smiješi kroz dim cigarete, ali na poruke odgovara jednom mjesečno. Fatalno je bilo fatalno jer si osjećao nešto što nisi mogao racionalizirati.
Danas? Fatalna privlačnost se ne rađa u mraku barova, nego u svjetlu ekrana. A nuspojava svega ovoga je to što smo već stoputa čuli da nas nije zavela neka misteriozna osoba nego algoritam. Možda smo u početku svog ljubavnog života i srljali i nalazili se uživo puni nade, no s brojem opcija sve se zakompliciralo. Ili, kako kaže moja frendica – tehnologija nam je ubila ono malo normalnih receptora u mozgu koji su lučili hormone pa smo znali želimo li nekoga slabo, na “možda” način ili bismo skočili u vodu na glavu, a da ne pitamo koliko je voda duboka.
Drugim riječima, volju za slobodnim dejtanjem ubilo nam je mikroodbijanje. Sve počinje onim sitnim, gotovo neprimjetnim trenucima koji tehnički nisu odbijanje, ali dovoljno ubodljivi da ih pamtiš dulje nego velike krahove. Instagram Story koji on uporno gleda nakon što te poljubio na partyju; Hinge match koji ti kaže da si “točno njegov tip”, pa usred rečenice – unmatch; prvi spoj koji se doimao kao uvod u nešto smisleno, a onda se čovjek pretvorio u parafraziranu poruku “seen at 22:14”.
Što mikroodbijanja rade mozgu?
Neuroznanost, naravno, nema strpljenja za romantična objašnjenja. U jednoj USC studiji sudionici su bili tiho isključeni iz jednostavne online igre – ništa brutalno, ništa osobno, samo ignoriranje – i njihov je mozak reagirao kao na fizičku bol. Aktivirao se anteriorni cingulatni korteks, isti onaj koji plane kad se opečeš ili udariš lakat. A ono pravo iznenađenje tek slijedi: i najmanji šav na našoj društvenoj sigurnosti reprogramira našu relacijsku vrijednost, internu procjenu koliko vrijediš drugima. Mozak u tišini preračunava: “Ako te nije kontaktirao, možda znači da nisi toliko važna.” Jedna sitna tišina pomiče percepciju, a deset njih stvara novu istinu.
Zašto čak i najsitnije uvrede u dejtanju – unmatch, neodgovoreni SMS, gledanje Storyja bez follow-upa – nose veću težinu nego što bi logika rekla. Mozak ih ne tretira kao trivijalne. Umjesto toga, postaju dokazi, upisani u interni registar vrijednosti. Iako ovo zvuči kao klasična zamka i dokaz da ste upali u negativnu petlju, činjenica je da sva ta mikroodbijanja utječu na to hoćete li nekome vjerovati, otvoriti se, riskirati ili aktivirati modus zatvorene školjke.
I tako nastaje kultura u kojoj je ignoriranje norma, ambigvitet svakodnevica, a samopouzdanje ne čuva kišobran nego papirnati šešir. Naše mikro-rane se gomilaju, prelijevaju, preusmjeravaju povjerenje i tjeraju nas da u svakom budućem odnosu očekujemo najmanje, kako se ne bismo iznenadili kada dobijemo ništa.
Tko je tu sad lud, a tko iole normalan?
A onda je tu još jedan nevidljivi igrač: ChatGPT, algoritmi, generativna inteligencija – digitalni duh koji nas prati kroz sve ove mikro-drame. Onaj isti koji nas je uvjerio da postoji beskonačno mnogo verzija svakog odgovora. Rečenica koju sam napisala prije pola sata više nije ista; pitam ga ponovo, on izgenerira nešto treće; vraćam se, četvrto. U jednom trenutku shvatiš da si izgubila “pravi odgovor”, ne zato što ne postoji, nego zato što postoji previše opcija. I dok se krećeš kroz taj beskraj mogućnosti, više ne znaš koje misli su tvoje, a koje ti je novi jezični model tiho predložio.
Fatalna privlačnost se, čini se, nije izgubila – samo se transformirala. Nekoć nas je lomila jedna osoba; danas nas lomi beskonačnost.
Nekad smo vjerovali instinktu; sada sve provjeravamo, scrollamo, vraćamo, analiziramo, pa ne znamo je li trzaj u želucu znak kemije ili samo odjek algoritamske konfuzije. Umjesto da se zaljubimo u čovjeka, zaljubljujemo se u mogućnost – a mogućnosti je toliko da više ne znamo što zapravo osjećamo. Tko zna, možda je jedna od opcija da povremeno i na sve te aplikacije stavimo ploču “Zatvoreno do daljnjega”. Ili se fokusiramo samo na mikro-prihvaćanja?
Fotografije: Unsplash+
