U posljednje vrijeme svaki put kad pročitam najnovije vijesti pomislim istu stvar – distopijski romani bili su zamišljeni kao upozorenje, a ne ‘how to’ vodič. Sluškinjina priča nikada nije trebala postati ideja vodilja dokidanja Roe v. Wade presude, Proces ne bi trebao biti lajtmotiv svakog posjeta državnim uredima i institucijama, a rečenica „Sve su životinje jednake, samo su jedne više jednake od drugih“ nije se trebala pretvoriti u neslužbeno geslo određenih političkih stranaka. No tu smo gdje jesmo. Čini se da je netko u Kini, vođen sličnom logikom, inspiraciju pronašao čitajući Vrli novi svijet te svoj doprinos društvu odlučio dati razvojem humanoidnog robota sposobnog za trudnoću i porod. Vijest je, očekivano, gromoglasno odjeknula te su svjetski mediji požurili informirati o tom monumentalnom tehnološkom ostvarenju.
Pisalo se o Zhangu Qifengu, navodnom inovatoru koji stoji iza opisanog projekta, njegovoj navodnoj start-up kompaniji Kaiwa Technology, a parafrazirale su se i određene rečenice iz navodnog intervjua danog za kineski Kuai Ke Zhi. S obzirom na moju opetovanu uporabu riječi „navodno“, vjerujem da ste zaključili kako posrijedi nije bilo ništa drugo doli bombastična lažna vijest. O spomenutom gospodinu, naime, ne postoje gotovo nikakve pouzdane informacije. Štoviše, sveučilište na kojem je navodno studirao izdalo je službeno priopćenje u kojem je navedeno da pojedinac pod tim imenom nikada nije pohađao instituciju.
Nadalje, odlučite li istražiti čime se točno bavi Kaiwa Technology, uistinu će vas dočekati web stranica kompanije – međutim, kompanije koja se bavi prodajom LED lampica, high-sensitivity senzora i protupožarnih alarma. Trudni roboti nisu dio asortimana. Isto tako, originalni intervju s inovatorom na koji su se svi naknadno objavljeni članci pozivali i referirali nemoguće je pronaći. Osim toga, pozamašno ćete se namučiti bacite li se u potragu za ikakvim demantijem jer, iskreno govoreći, nitko ne voli javno priznati kako nije baš najbolje istražio izvore na koje se poziva. Cijela anegdota nevjerojatno podsjeća na razdoblje Hladnog rata, samo što je u ovoj Vol.2 verziji, umjesto utrke u svemir, na meniju utrka za što napredniji oblik umjetne inteligencije. Taktika serviranja lažnih vijesti davnih se dana pokazala kao dobar saveznik, pa zašto je onda ne iskoristiti iznova?
Kontroverzna ideja
Unatoč tome što roboti sposobni za trudnoću i porod (za sada) nisu dio naše stvarnosti, sama činjenica da se takvo što uopće razmatra izazvala je brojne kontroverze. Ljudska trudnoća potpomognuta umjetnom inteligencijom i dalje je off limits, no ne zbog etike i morala, već naprosto zato što R&D takvih projekata još uvijek nije dogurao do te faze. Ali itekako se približavamo tome, jer eksperimenti na životinjama u stadiju su provedbe i djeluju prilično obećavajuće. Nerado koristim riječ ‘obećavajuće’ u opisanom kontekstu – osobno sam iznimno protiv ikakvih aspiracija u tom smjeru.
Ideja se, naravno, prezentira kao iznimno plemenita i humana – čudo tehnologije koje bi svim onim pojedincima i/ili parovima koji žude za djetetom, a ne mogu ga imati omogućilo ostvarenje u roditeljskoj ulozi. Opet, osobno mi se mogućnost posvajanja doima kao itekako validna te znatno plemenitija i humanija opcija, jer ljubav je ono što tvori obitelj, a ne sirovi splet gena, ali to je tek moj stav koji nipošto ne bih nametala drugima i time zadirala u njihovu privatnost. No upustimo li se u diskusiju o AI ‘uzgajanju’ djece, jedno od glavnih pitanja koje se nameće upravo je pitanje privatnosti kao i pitanje odgovornosti, etike, osobne slobode te koketiranja s eugenikom.
Stotine pitanja
Tko bi odlučivao o tome tko je podoban postati roditeljem na taj način? Bi li bio dovoljan određeni iznos na računu ili bi postojale kakve provjere i kriteriji, kao kod procesa posvajanja? Što ako se djeteta poželi dočepati netko kome motiv nije roditeljstvo nego nešto neizrecivo mračnije i devijantnije? Bi li postojale naknadne kontrole dobrobiti djeteta? Bi li takve kontrole zadirale u privatnost i otvarale vrata Big Brother nadzoru? Tko bi vršio nadzor? Socijalna služba? Svaka AI kompanija pojedinačno? Bi li im politike bile usklađene ili proizvoljne? Tko bi nadzirao kompanije? Bi li to bila prevelika količina nadzora; biološki roditelji rijetko podliježu toliko rigidnim provjerama?
Može li se u tom slučaju govoriti o povlaštenom položaju i posljedičnoj diskriminaciji onih koji ne mogu imati biološko dijete? Odakle spolne stanice? Bi li postojala baza donora? Dobrovoljnih donora? Što ako potražnja premaši ponudu? Tko bi odlučivao o tome tko je adekvatan donor? Bismo li uveli restrikcije donorima s određenim ‘manama’? Tko bi odlučivao o tome što je ‘mana’? Što ako u cijelom procesu nešto pođe krivo? Tko snosi odgovornost? Budući roditelji? Kompanija u čijem je vlasništvu robot? Država? Odaberemo li ‘uzgajati’ djecu, koliko će nam trebati da odlučimo ‘uzgojiti’ posve zdravu djecu? Nitko ne žudi za bolesnim djetetom, zar ne? Bismo li se zaustavili na uklanjanju istinski ozbiljnih, životno ugrožavajućih deformiteta?
Tko bi povukao ručnu?
Što ako bi za neznatno veći iznos bilo moguće dobiti dijete bez ijedne mane? Dioptrija, astma, dijabetes, ADHD, autizam te sve nalik tome, sve ono za što su najčešće zaslužni geni, zašto ne ukloniti i to? A izgled? Općepoznato je da konvencionalno lijepi ljudi u životu prolaze bolje – zašto ne osigurati djetetu i tu prednost? Točno određena boja kože, kose, očiju, zašto ne? Što ćemo s temperamentom, i on je u jednoj mjeri nasljedan? Zašto ne iskorijeniti one nepoželjne crte ličnosti? Tko bi odlučivao o tome što je nepoželjno? Viši IQ/niži IQ, tvrdoglavost/prilagodljivost, ekstroverzija/introverzija, analitičan um/kreativan um… Na svaku značajku moguće je gledati kao na dvosjekli mač – ponekad od koristi, ponekad poput kamena oko vrata. Kako, dakle, izabrati?
Tko bi imao zadnju riječ – onaj koji stvara, onaj koji plaća ili onaj u čijoj se državi navedeni proces odvija? Kako bismo posljedično tretirali osobe nastale uz pomoć umjetne inteligencije? Ravnopravno? Bismo li mi koji smo ‘real deal’ vrijedili više? Ili bi to možda bili ‘oni’, s obzirom da ne bi posjedovali sve naše ljudske, genetikom uvjetovane nedostatke? Treba li ovome svijetu zaista dodatna ‘mi’ i ‘oni’ podjela? Koliko distopijskih romana još treba biti napisano da bismo napokon shvatili poruku?
