Kada je talijanska komičarka Brenda Lodigiani stala za mikrofon na otvorenju Zimskih olimpijskih igara, mnogi su pomislili – “O, ne! Zakazao je zvuk.” No već za nekoliko sekundi bilo je jasno da smo upravo pratili jedan od uzbudljivijih i dramatičnijih govora, a koji je Brenda održala samo uz pomoć gesti. Perfetto! Mamma mia! Ideš mi na živce! Donesi mi kavu! Presto! Dovoljno da nam digne adrenalin i pažnju kao da smo na kakvoj opereti i da nam počnu ići sline kao u talijanskoj slastičarnici.
Da, možda danas svi putevi više ne vode u Rim, niti je latinski lingua franca, no kada bi vas netko pitao ono suludo pitanje – da morate odabrati samo jednu zemlju u koju ćete do kraja života ići na godišnji – koliko bi vam teško palo da to bude upravo Italija? Izgleda da je o istom pitanju razmišljao još jedan komičar koji je svjetsku slavu stekao upravo zahvaljujući gestama. Naime, Rowan Atkinson je godinama inzistirao na zabrani da se Mister Bean prikazuje u Italiji jer je želio na godišnji ići anoniman i uživati onako kako samo Talijani znaju – sporo, svjesno i do kraja.
Dolce vita, mamma mia!
No caka o kojoj nije razmišljao Mr. Atkinson jest ta da tako nekako razmišlja gotovo cijeli svijet. I to ne samo od pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su Talijani doslovce brendirali dolce vita stil života – od filmova talijanskih redatelja Federica Fellinija i Michelangela Antonionija s glumačkim zvijezdama Sofijom Loren i Marcelom Mastroiannijem, preko Praznika u Rimu, do današnjih filmova kao što su Iz Rima s ljubavlju ili La grande bellezza.
Zemlja naranči kao fakultet života
Jer u obećanu zemlju naranči išli su gotovo svi – od Goethea do Dürera, koji se čak iz brdovite Njemačke zaputio u Italiju pješice te stigao za dva tjedna, preko Jamesa Joycea, pa sve do američke spisateljice i novinarke Elizabeth Gilbert, koja je napisala knjigu Jedi, moli, voli (zna se koja riječ odnosi na Italiju). A tek nizozemski pisac Ilja Pfeijffer, koji ne samo da se preselio u Genovu nego je talijanskom stilu života podigao dva spomenika u romanima Grand Hotel Europa i La Superba. Da ne spominjemo sada razmažene američke turiste u seriji Bijeli lotos, koja je toliko popularizirala Siciliju da je gotovo postalo nemoguće otići spontano na godišnji kao pravi Talijan. Uostalom, ultimativni dokaz da je Italija po pitanju brendinga napravila bolji posao od Francuske bila je i činjenica da su producenti užasno popularne serije Emily u Parizu odlučili na nekoliko epizoda otići u Rim.
Iako je svima jasno da u Italiji ne teku samo med i mlijeko, nego se zemlja, kao i svaka druga na svijetu, suočava s brojnim izazovima, svi smo mi, kao Luca i Gustav, glavni protagonisti izvrsnog dokumentarca o Italiji Love It or Leave It. Dvojica mladića koji moraju donijeti odluku – žele li ostati u Italiji ili je zamijeniti za neku drugu zemlju – a što više putuju, to se neprestano zaljubljuju u nju. Gledajući Zimske olimpijske igre u Milanu i Cortini, priznajemo da smo uživali u vrhunskim sportovima, ali još više u ideji da bismo se već sutra zaletjeli na kavu u Trst ili na maškare u Veneciju. Ma kakav izlet – i preselili bismo se, ako treba. Uskočili smo u svoj imaginarni Fiat 500 ne bismo li saznali što je to u Italiji da nam više ni govor nije potreban.
Aleksandra Orlić: Piano, piano, ali sve u isto vrijeme
Ljeto nije počelo dok nisu došli Talijani. Takvo je pravilo vrijedilo na otoku na kojem sam odrasla, a koji je od talijanske obale udaljen svega stotinjak kilometara. I doista, tek početkom kolovoza grad bi se napunio posebnom energijom, gestama, koloritom, da ne spominjem modnu reviju na plaži i passeggiata na rivi. Nije stoga čudno da je Italija godinama bila obećana zemlja – nešto šareno, egzotično što tek moraš otkriti kada se otisneš iza horizonta, a sa sobom nosi miris nepoznatog.
Trst – šarene žvake u obliku špekula, Barbike i starke. Venecija – nestvarno lijep grad na vodi, a koji u sebi nosi sve moguće kontradiktornosti, kao onaj suludi suvenir balerine na gondoli i zbog kojeg sam i napisala knjigu Acqua Alta. Rim – mitski grad po mjeri čovjeka koji me najviše dirnuo ne toliko predivnim pinijama koje se ocrtavaju u toplom žuto-plavom nebu, koliko layeringom. Svim tim naslagama prošlosti koje tako nonšalantno žive u sadašnjosti, čovjek konačno ima dojam da može pojmiti vrijeme – ne kao linearnu crtu, nego spiralu koja se uvrće, ponekad ponavlja, ponekad doživljava vrhunce. I ono što vole reći u SF filmovima – da nekako nismo sami, već da sve to postoji u isto vrijeme.
Naravno, ne treba odbaciti niti teoriju da nas talijanski jezik, koji je sav sazdan od skladnih terceta, baca u neko zaljubljeno stanje i omami kao što se događa vuku koji sluša ovcu dok svira frulu te da se doista ne možemo oteti toj čari zvanoj dolce vita, makar i ne popili aperol. No, s druge strane, kao što kaže jedna reklama – Talijani, vi se u svemu previše, ali baš zbog toga vas obožavamo!
Kristina Stakor: Girls’ trip kao grand tour u Italiji
Po uzoru na britanske aristokrate u 18. stoljeću, ali u koži dekintiranih studentica povijesti umjetnosti početka 21. stoljeća, prijateljica i ja smo nakon prve godine faksa odlučile obići remek-djela talijanske renesanse. Ja vukući kofer veličine lijesa, ona s ručnom torbicom u koju su stali samo laptop, donje rublje i jedna rezervna suknja – za operu. Bio je to prvi pravi girls’ trip i zaljubljivanje u Italiju na prvi pogled. No taj naš grand tour nije bio i posljednji boravak u Italiji i u određenoj mjeri odredio je našu budućnost.
U venecijanskoj sam crkvi prvi put uživo čula Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“ (koja je u njegovo vrijeme izvodio potpuno ženski orkestar) i, zatvorivši oči, doživjela sinesteziju i napokon shvatila apstraktnu umjetnost.
Promatrajući beskonačan niz sličnih kompozicija boca u Morandijevu muzeju u Bologni, zapitala sam se jesam li ikada imala opsesiju. I promatram li doista svijet oko sebe? Koja je zapravo uloga umjetnosti – u svijetu umjetnika i svijetu publike?
A Firenca… suha, uzavrela, s dnevnim temperaturama koje su prelazile 43 stupnja i noćnima koje nisu padale ispod 37 – neki su spas tražili u gradskim fontanama, a mi u muzejima. Firenca je tada još bila grad u kojem si slučajno mogao s ceste ući u umjetnički studio i crtati akt prema živom modelu. A osim usklađivanja oka i ruke, naučila sam i da se propuh neće dogoditi čak i ako ostaviš sve prozore otvorene, ako vani nema ni tračka povjetarca. No možda privuče šišmiše koji će onda uznemireno letjeti po stanu.
U narednim godinama dogodile su se još brojne prilike za kratka putovanja u Italiju (a ako nisu, potrudile smo se stvoriti ih) i važne lekcije iz umjetnosti življenja, koje smo s guštom svladale uz prosecco, cicchette i gelato.
Lea Tomac: Svi moji putevi vode u Rim
Postoji teorija da, ako nas određeni grad neobjašnjivo privlači, to je zato što je naša životna priča neraskidivo povezana s njime. Odaberem li povjerovati u to, pretpostavljam da ću prije ili kasnije shvatiti da svi moji putevi uistinu vode u Rim. Zamolite li Talijane da vam ukratko opišu svoj glavni grad, vjerojatno ćete začuti nešto poput: „Rim je kao glumica u godinama koju, umjesto opraštanja s karijerom, prati isti magični sjaj kao i prvoga dana kad ste je ugledali.“ Nakon nekoliko čaša vina usporedba će poprimiti nešto vulgarniju, ali iskreniju notu – „Rim je poput prostitutke kojoj se uporno vraćaš. Ne zato što je besprijekorna ili mlada, već zato što te poznaje u dušu.“ U tome vjerojatno i leži čar vječnoga grada.
Rim ne osvaja površnim blještavilom, nego se tihom prisutnošću neprimjetno isprepleće s vama. Šećući rimskim ulicama, prvi sam put spoznala što znači biti dijelom povijesti, a ne samo promatrati je s distance. Ondje se djeca igraju na trgovima starijima od većine država, Vespe munjevito prolaze pored velebnih ruševina, a ulice svjedoče radosnim sastancima i bolnim rastancima više od dvije tisuće godina. Prošlost se ne briše kako bi ustupila mjesto novome; naprosto se nadograđuje te u svijetu koji neumorno zahtijeva stalnu promjenu podsjeća na to da trajanje ima vrijednost. Rim je poput muzeja na otvorenom, no bez zaštitnoga stakla – život kroz njega vječno teče, a ja mu se, gotovo ovisnički, vječno vraćam i svakoga puta otkrivam djelić sebe za koji nisam znala da postoji.
Erna Žganjar: Italija je moj #happyplace
Italija? Za mene je to moj #happyplace, promjena, radost. Možda najautentičniji opis bi bio osjećaj. Osjećaj koji je teško opisati riječima. Osjećaj koji se pojavio vrlo rano i nastavlja se svakim posjetom Italiji. Nikad nisam bila češće ni u jednoj drugoj zemlji, a ja sam jedna od onih koja puno putuje. Ali odakle dolazi taj osjećaj? Je li to ukusna hrana, prekrasno vrijeme ili jednostavno zapanjujući krajolici ili bogata kultura koju Italija nudi? Da, ali i puno više.
To je lutanje ulicama, otkrivanje novih mjesta, restorana, čarobnih malih sitnica. To je bicikliranje kaotičnim ulicama Milana, ulazak brodom u Veneciju, čaša dobrog vina u Taormini uz nestvarno lijep pogled, ukusna pasta u skrivenom vrtu u Firenci, Etna pokrivena snijegom u proljeće, kulturološki šok u Palermu, pronalazak mirnog kutka u centru Napulja, šetnje po kiši, kupanje kada je svima još prerano iako je tada najljepše, vožnja motorom uz Amalfi obalu, skok na kavu uz more u Trstu, unajmljeni narančasti Fiat 500 koji ti otkriva cijelu Siciliju, jedrenje Egadskim otocima, skijanje i planinarenje dok ti priroda oduzima dah, posjet malom simpatičnom kazalištu u Agrigentu… Za mene su to i spontane odluke, divna iznenađenja kada baš ništa ne očekuješ, a dobiješ uspomenu za čitav život.
Martina Begović: Zaljubljenost u Italiju nije stvar njezina „x” faktora, nego duboka emocija koju doživljavate
Ako dolazite iz obitelji u kojoj je Italija bila prisutna od djetinjstva, i uz roditelje koji su također bili zaljubljeni u nju, jednostavno ne mogu zamisliti život u kojem Italija nije dio načina na koji i do dan-danas živim. Dok je izreka „koliko jezika govoriš, toliko vrijediš” moto koji su mi roditelji usadili od malena. Na svu sreću, imam i jako dobro uho, kako se to popularno kaže. Tako da govorim 4 jezika, što me prati još od vrtića i 1. razreda osnovne škole. I nekako je, mogla bih reći, upravo to iznimno utjecalo na odluke koje sam kasnije donijela, već u 7. razredu osnovne škole. A to je, naravno, bilo da ću se jednog dana preseliti u Italiju, tamo studirati i živjeti, a onda i veliki dio profesionalnog života tamo boraviti i raditi.
Da bi se sve to postiglo, naravno da je potpuno savladavanje talijanskog jezika bio ultimativni cilj, a studij u gradu koji nije samo grad umjetnosti i jedan od najljepših na svijetu, već je i grad u kojem je rođen književni talijanski jezik – Firenca – bila je jedina opcija za mene. I vjerujte, kada vam život u Firenci započinje na način da vam je adresa u samom srcu grada, u prvoj ulici do firentinskog Duoma, nebo je granica. Iako je i Trst grad u koji, zahvaljujući roditeljima, također odlazim od malih nogu, a posljednjih 15 godina i poslovno boravim.
Osobno sam i čvrstog uvjerenja kako se Italija, i taj neopisivo zavodljiv talijanski „dolce vita” način života, može najbolje doživjeti te istinski shvatiti samo ako u njoj i svakodnevno boravite i živite. No statistike su neumoljive i također pokazuju kako, primjerice, samo jednu Firencu mjesečno posjeti i do milijun turista. Što samo potvrđuje činjenicu kako diljem svijeta zasigurno ne postoji nitko tko taj osjećaj slatkog života ne želi uhvatiti, barem na kratko, pa makar i na nekoliko dana.
No iskustvo života u Italiji na dulje vrijeme je neopisivo. I nešto je što ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Sasvim je razumno da vas i okruženje s toliko povijesnih znamenitosti, umjetničkih djela, kulture i spomenika, doslovno na svakom koraku, kao i neopisiva ljepota koju vidite ispred i svuda oko vas, ne može ostaviti ravnodušnima. Naprotiv, ostavlja vas bez daha i zauvijek očaranima i začaranima, a da o hrani i modi ne pričamo.
Rekla bih i da zaljubljenost u Italiju nije stvar njezina „x” faktora, nego duboka emocija koju doživljavate bilo kada slušate talijanski jezik u govoru ili kroz talijansku glazbu, ili pak dok gledate, učite i istražujete talijansku umjetnost, kulturu i kinematografiju. Ili, naravno, kada nosite talijansku modu. Zaključila bih da me čini neopisivo sretnom što sam veći dio svog profesionalnog života posvetila upravo Italiji, ali evo i najvažnijem projektu života koji sam pokrenula, a koji je jedinstven na ovim prostorima i koji Hrvatsku i regiju povezuje s Italijom u modi i dizajnu.
Italija je naprosto zemlja koju smatram drugom domovinom, a svima onima koji je vole, a još nisu savladali talijanski jezik, preporučila bih da to učine što prije. Nećete požaliti, obećajem!
