Kada bismo morali izlistati deset najčitanijih članaka protekle tri godine, prvi samom vrhu uvijek se nađe evergreen tema Izgledamo li mi kao na fotografiji ili u ogledalu? Iako je mladim generacijama ovo pitanje možda suvišno, budući da su doslovce rođeni s kamerom, a stariji nikako da shvate zašto prilikom učenja imaju non-stop upaljene kamere na kojima se neprestano gledaju – je li to neka vrsta kontrole da će učiti, stalno uključen asistent ili društvo za chat – svi ostali i dalje, kao nakon korone, ponekad dožive onaj blesavi misaoni ispad – A što ako je stvarnost doista tako blizu toj lošoj digitalnoj slici? I vrhunac paranoje – što ako je sve to laž? Naša slika u ogledalu, na fotografiji, na nečijem ekranu. Sve odrazi odraza, a gdje sam tu zapravo ja?
Naravno da preuveličavamo čisto radi efektne drame, no izgleda da pitanje tko posjeduje naše digitalno tijelo nije tako bezazleno. Ta još jučer smo morali duboko upregnuti vijuge ne bismo li shvatili poantu NFT sličica. I zašto kolekcionar koji doma u sefu posjeduje Van Gogha nije mudro postupio ako nije zaštitio i digitalni zapis? I ne morate se baviti kriptovalutama da biste razmotrili ovaj problem dualnosti. Sjetite se samo koliko ste se puta zatekli u situaciji da ste bili na nekom razuzdanom druženju, nekoliko osoba je stalo ispred fotića, a vlasnik mobitela sam je odlučivao koju će fotografiju objaviti ili ne. Svaka čast onima koji su pitali ili su odlučili progutati svoju taštinu jer su frendovi ispali katastrofalno. No lako za bezobraznog frenda kojeg uvijek možete nazvati i poslati u onu stvar.
AI aplikacije koje modificiraju tijela
Situacija se znatno komplicira i pogoršava otkako su u naš život ušle aplikacije te brojni AI programi koji su nudili modificiranje fotografija korisnika, kao i preradu umjetničkih djela zaštićenih autorskim pravima. A kao u svakoj noćnoj mori, i ova je na početku djelovala pomalo naivno. Jer tko bi odolio aplikacijama koje su nudile da će vaše crte lica stopiti s onima Angeline Jolie i smjestiti vas na gondolu ravno uz Johnnyja Deppa? Čak i uz upozorenje da nisu sigurne jer vam mogu oteti privatne podatke i tko zna što rade s montažama.
Odmah nakon filmskih montaža uslijedili su Lensa portreti, koji su izazvali niz negativnih reakcija i prvih kritika jer su seksualizirali portrete, a ponekad bi izbacili neku vrstu neprepoznatljivog kolaža. No vrhunac užasa dogodio se s Grok aplikacijom, koja je pretvarala tuđe fotografije, često maloljetnica, bez znanja i odobrenja vlasnika, u seksualizirane slike, a vlasnici su ih potom distribuirali na društvenoj mreži X.
Zašto je opasna ideja da se tijelo i um mogu odvojiti?
Iako je policija protekli mjesec upala u pariške urede X podružnice, a Europska unija radi na strogim regulativama kako sankcionirati poigravanje digitalnim tijelom, izgleda da bi se u osnovne škole trebao uvesti program Body and Mind ne bismo li osvijestili koliko su naše tijelo i um povezani te da baš i nije sve na prodaju i svima dostupno. Ili smo svi mi zapeli u dalekom 17. stoljeću? Oni koji su pozorno pratili na satu sigurno se sjećaju kako je Descartes definirao um kao misleću stvar, no teško je mogao do kraja pojmiti povezanost između uma i tijela, iako je spominjao tajanstvene veze. To je glavni problem Elona Muska i svih futurologa koji iz dana u dan osmišljavaju AI programe koji gutaju tuđe slike – to što misle da se um i tijelo mogu odvojiti na neku vrstu softvera i hardvera, zaboravljajući da je um većim dijelom povezan s neuronima u mozgu, ali i sa živcima u prstima, hormonima u krvi te neurotransmiterima koje proizvode bakterije u crijevima.
S druge strane, što radi Grok nego dijeli tijela na dva dijela te miješa stvarnu fotografiju lica i fiktivno AI tijelo? A upravo u toj sivoj zoni događa se napad na tijela, poglavito žena. Elon Musk u tome ne vidi ništa loše. Štoviše, svoj je X gdje se takve užasne foto-montaže i šire pretvorio u neku vrstu darkneta gdje je baš sve dozvoljeno ili kako on voli reći transparentno. A to je ujedno i njegov „viši cilj“, jer samo ljudi bez granica mogu se povezivati u tokove podataka, uploadati svoje misli, memoriju i slike u cloudove te postati pioniri longevity projekta. Pretpostavljamo, vantjelesna bića koja lelujaju zemljom ili, još bolje, Marsom bez ikakve težine, problema i egzistencijalnih briga, dok one niske poslove obavljaju roboti. I, naravno, žive vječno! Odvojeni od svojih tijela koja svako malo zakazuju, kvare se i izdaju nas.
Internet-bića i pravo na vlastito tijelo
U redu, trebamo dočekati to vrijeme vrle nove budućnosti, reći će oni koji nisu skloni katastrofičnom razmišljanju. No brojni kritičari upozoravaju da se već nalazimo u trećoj fazi tzv. internetskog bića, što bi mogla biti i konačna faza evolucije interneta. Nakon što je prva faza povezala računala, a druga svakodnevne predmete, globalni informacijski sustavi sada bi mogli izravno povezati naše organe.
Dok se ostale zemlje Europske unije ne ugledaju na dansku vladu, koja prva namjerava sankcionirati širenje deepfakeova generiranih umjetnom inteligencijom promjenom Zakona o autorskim pravima, čime bi se osiguralo da svatko ima pravo na vlastito tijelo, crte lica i glas, ne preostaje nam ništa drugo nego napisati još stotinu članaka na temu – zašto AI nema svoj um, nego je neka vrsta odraza u ogledalu. A u slučaju da gradivo ipak ne ulazi u glavu, pet puta dnevno slušati novu pjesmu Marka Kutlića “Neotuđivo” ne bismo li shvatili na koji su način povezani um i tijelo
Naslovni vizual: Canva; fotografije: Unsplash+
