Sjećate li se da smo ikada započeli članak rečenicom – „A sada zatvorite oči i zamislite da ste sletjeli na Mjesec.“ I, što vidite? Jesu li to krateri po surovoj površini, zastava koju zabijate u tlo, teški terenac koji se slabo kreće ili možda otisak vaše noge koji istog trena priziva onu kultnu rečenicu koju je 1969. izgovorio Neil Armstrong – „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo.“ Posve nebitno, spadate li u klub onih koji vjeruju da je čovjek prije 50 godina hodao Mjesecom ili možda pred očima vidite i samog redatelja Stanleya Kubricka koji namješta lošu rasvjetu za režiju prve velike fake news – činjenica je da je slika čovjeka koji hoda Mjesecom duboko upisana u našu kolektivnu memoriju. Da, pratila nas je poput sjene godinama, sve dok se jednog dana, kao u crtiću o Jekyllu i Hydeu, nije pretvorila u samo čudovište.
Problem sa slikom i sjenom
Ta priznajte! Ta vražja sjena koju je vidio prvi čovjek na Zemlji koji je sjedio uz male TV prijamnike bila je glavni kamen spoticanja – zašto se velik broj susjeda zbog nje posvađao i zašto i dan-danas gotovo svaki peti stanovnik planeta smatra da je snimka bila montirana. Nema veze što je velik broj stručnjaka nemali broj puta pokušao objasniti zašto je ipak moguće da je čovjek prije pola stoljeća kročio na Mjesec, ali više nije bio u prilici ponoviti putovanje – od strašnih nesreća koje su se događale narednih godina, do drastičnog rezanja budžeta i nedostatka motivacije. Hladni rat je završio, utrka s Rusima više nije imala smisla, no ispada da je ona luda sumnja kod nekih stanovnika ipak ostala. I uzalud nam sve logičko i prostorno razmišljanje – detalji na toj slici, a posebno sjene, nisu štimali i gotovo.
Houston, prvi let na Mjesec ima opaki problem s imidžem. Dajte nam ideju za rebranding!
Očito je i NASA shvatila da ima problem kada je 1. travnja odlučila s lansirne postaje u Floridi poslati na Mjesec četvero astronauta – zapovjednika Reida Wisemana, pilota Victora Glovera te dvoje specijalista misije – Christinu Koch i Jeremyja Hansena. Nema što, tajming nije mogao biti bolji! Usred globalnih ratova i katastrofa ova misija trebala bi nam donijeti nešto ushita, nade i vjere u bolja sutra, ako ne i čuda. Uostalom, ako je davno upriličeno putovanje na Mjesec to moglo napraviti 1969. godine, zašto ne bi i nama danas? Gledano sa Zemlje, sve je super odrađeno – i tehnički i organizacijski.
Misija Artemis II ne samo da ima ozbiljne ciljeve pred sobom – moraju deset dana kružiti oko Mjeseca, ili kako oni kažu lunar flyby, testirati sve sustave u stvarnim uvjetima dubokog svemira ne bi li otkrili kako će za dvije godine doista ponovno nogom kročiti na Mjesec, a zatim se proširiti i na Mars. No pritom, naravno, žele oboriti i mali rekord – doseći najveću udaljenost od Zemlje koju su ljudi ikad postigli (~252.800 milja ili ~406.000 km). A usput i sanirati, što bi marketinški stručnjaci rekli – probleme s imidžem. I to tako da ovaj put porade na što uvjerljivijim slikama i sa što više stvarnih detalja – i to u najboljoj rezoluciji. Uključujući probleme s WC-om i spavanjem. Jer priznajte, ovo nije samo veliki korak za znanost i čovječanstvo u krizi, nego i za spašavanje imidža.
Snaga slika i riječi
Možda je zato dvoje od četvero članova posade kao glavni razlog zašto su postali astronauti spominjalo stare slike misije Apollo, koje su kao mali s ushitom gledali. Christina Koch navodi da je njezin put do Artemis II započeo jednom fotografijom. Kao dijete je na zidu sobe držala poster Zemlje iznad površine Mjeseca – poznatu fotografiju Earthrise Williama Andersa iz misije Apollo 8 – i odlučila je postati astronautkinja kad je saznala da je čovjek, a ne automatska kamera, stisnuo okidač. Kao i Koch, Jeremy Hansen svoju fascinaciju svemirom povezuje s misijom Apollo 8. Odrastajući u ruralnoj Kanadi, pretvorio je svoju kućicu na drvetu u imaginarni svemirski brod nakon što je vidio fotografiju Buzza Aldrina na površini Mjeseca.
Ništa manje vezan za prve slike nije ni pilot Victor Glover, koji je priznao da se pripremao za misiju tako što je proučavao originalne dnevnike Gemini i Apollo misija iz šezdesetih godina, tražeći inženjerske i pilotske lekcije koje bi i danas mogle biti korisne. Između grafova i jednadžbi vidi se ljudski element misija – što su njihove obitelji prolazile, što su znali, a što još nisu, dok su ulazili u nepoznato.
Emocije i kultura – sve što nam je važno
No što to zapravo govori o nama? Da smo zapravo svojevrsni robovi riječi i slika te da jedino preko njih oblikujemo našu stvarnost? Nešto nalik teoriji koju je hrabro postavio britanski autor Anthony Peake – da se stvarnost poput holograma opredmećuje tek u našem pogledu, bilo putem slika ili riječi koje generiraju slike.
Dirljivo je gledati i slušati kako članovi posade na letu nose bilješke, Bibliju, vjenčane prstene, privjeske s ugraviranim imenima djece, zbirku poznatih citata astronauta, plišanu maskotu Grey koju je osmislio osmogodišnji dječak Lucas Yee iz San Francisca, te SD karticu na kojoj će biti digitalno pohranjena imena milijuna ljudi.
Misija je posebno vodila računa o inkluzivnosti i slanju poruke da istraživanje svemira ne pripada samo jednoj naciji, već predstavlja cijelo čovječanstvo. Kao simbol toga, NASA je organizirala akciju “Pošaljite svoje ime u svemir”, omogućivši ljudima iz cijelog svijeta da njihova imena “putuju” s misijom Artemis II oko Mjeseca.
Vremenske kapsule i fotošopiranje stvarnosti
S jedne strane, možda ima smisla. U prošlom stoljeću smo u svemir smo znali slati na stotine fotografija ne bi li se dolično predstavili. Pazeći, naravno, da „fotošopiramo“ stvarnost – lukavo smo izbjegli sve ratove, bolesti i suze te odabrali prikazati se samo u najboljem svjetlu. Danas pak, u doba umjetne inteligencije, volimo misliti da su podaci sve, a što je jače od osobnog brenda, pardon, imena. No s druge strane… Kada se četvero astronauta 11. travnja vrate kući i ako se jednog dana pokaže da ništa od života na Mjesecu pod temperaturama od -174 °C noću do 127°C danju, možda će ipak neki od stanovnika Zemlje reći da je njihovo ime ipak bilo na Mjesecu. A to je ipak nešto… Dokaz da je netko ipak bio gore i da nije baš sve teorija urote.
Iako dobar broj kritičara kritizira moć slike, kao što je akademik Didier Desormeaux, koji kaže da slike mogu „umrtviti našu sposobnost da razmišljamo“ kada smo suočeni s izvrnutom logikom, bojimo se i pomisliti kakve bi rasprave mogle uslijediti pri sljedećim akcijama? Mislimo, ako je takva frka nastala zbog krive sjene i nedostatka zvijezda. Naime, nakon misije Artemis II najavljene su i pomoćne misije drugih organizacija i letjelica, a jedna od njih je i ona Lunar Codex, u sklopu kojeg bi se na Mjesec poslale arhive kulturnih djela važnih autora iz cijelog svijeta. Hm, možda da ipak na Mjesec pošaljemo samo “Malog Princa” – jedinog koji već 80 godina svim srcem svesrdno vjeruje u moć nevidljivog.
