U novom nastavku filma “Vrag nosi Pradu” najopakija glavna urednica na svijetu Miranda drži predavanje svojoj bivšoj asistentici Emily u milanskom hotelu za vrijeme Fashion Weeka zašto ona ipak nije dobar izbor da je naslijedi. “Inteligentna si, draga, lijepa, ali fali ti ono nešto. Naprosto nisi vizionar nego čista prodaja.” No s druge strane, Emily je upravo profurala s užasno bogatim tech-milijarderom, tako nalik Elonu Musku i Jeffu Bezosu, koji su možda trenutno najgori mogući spoj onoga što se zove brak između vizionarstva i prodaje.
Homo prospectus
Istina, Miranda je u pravu – svijet doista treba vizionare i ima istine u tome da je čovjek homo prospectus i ukinete li mu ideju perspektive u budućnosti i maštanja, čovjek vrlo brzo pada u depru (usprkos svemu onome što nam mindfulness treneri žele reći o životu u trenutku), ali ako je Musk najbolje što nam svijet nudi, onda smo opasno u banani i upitno je može li nas itko spasiti. Naime, sigurno ste već čuli ne samo da su brojna radna mjesta ukinuta nego da bi uskoro otkaz mogao dobiti i sam rad. Tako barem tvrde Musk i AI vizionari – za deset do dvadeset godina rad će biti opcionalan. A i plaće bi mogle nestati u ovom obliku u kojem ih danas znamo.
15 sati rada dnevno. Ako želite
Nije to, naravno, ništa novo jer slično je tvrdio i John Maynard Keynes prije gotovo stotinu godina kada je svijet tresla neviđena depresija. U eseju “Ekonomske mogućnosti za naše unuke”, koji je napisan 1930. godine, autor tvrdi da bi za 100 godina tehnološki napredak i akumulacija kapitala mogli toliko napredovati da ljudi više gotovo ne bi trebali raditi. No za one workaholice tu će biti i opcija – raditi 15 sati tjedno. No Elon Musk je vrlo mudro iskoristio trenutak da nam prodaje zanimljive spike ili ono što se danas kaže storytelling.
Nema veze što živimo u teškim vremenima gdje svijet drmaju ratovi, gospodarske krize i stanovništvo se neprestano polarizira i živi u neizvjesnosti. Treba jednostavno zatvoriti oči ili staviti kakve futurističke imerzivne naočale i zamisliti što nas čeka – svijet bez groznih šefova, bez onoga zašto si došao na posao petnaest minuta kasnije, bez toksičnih kolega. A da stvar bude bolja i bez noćne more od godišnjeg gdje za tjedan dana moraš dati tri plaće i još dobiješ grozne uvjete. Jednostavno treba otići na Mars.
Ukidanje plaća
Iako se Elon Musk toliko zanio u svojim predviđanjima, baš kao što radi svaki put kad zapleše na predstavljanju svojih inovacija, ideja je toliko zanimljiva da je privukla i druge vizionare. Bill Gates smatra da će ljudi zadržati neke zadatke za sebe, ali da će AI omogućiti promjene koje su nekad bile nezamislive — poput radnog tjedna od dva ili tri dana. A za to vrijeme izvršni direktor Mete, Mark Zuckerberg, sanja o virtualnim svjetovima u kojima identitet više nije definiran nečijom profesijom.
Naravno, ovdje, što bi rekla ekipa iz Alan Forda, postoji još jedna sitnica – ako rad nestane, kako će se život financirati? Osnivač OpenAI-a, Sam Altman ima rješenje te kaže da državi trebaju novi mehanizmi za raspodjelu plaća na temelju učinka. Čitaj – treba nam svijet „univerzalnog ekstremnog bogatstva“, ali u kojem postoji UBI jer društvo dijeli dobit od napretka AI-ja. No nitko nema takve ružičaste naočale kao direktor Google DeepMinda Demis Hassabis koji upravo vidi budućnost „radikalnog obilja“, a sve što moramo napraviti je to da se ono pravedno raspodijeli.
Svijet bez rada funkcionira samo bez ovisnosti o plaći – što ekonomski gledano znači univerzalni temeljni dohodak ili sličan oblik osnovne opskrbe. Jer bez plaća ne bi bilo kupovne moći, a bez kupovne moći ne bi bilo ni gospodarstva.
Ako ne uspiješ u karijeri, sam si kriv
Neki će sad možda ubaciti – pa nismo li možda na dobrom tragu jer sve više ljudi preuzima odgovornost u svoje ruke, napušta velike korporacije i firme i već odavno funkcionira kao samostalne jedinice? Ako je vjerovati Robertu Frankenu, to je upravo glavni problem jer nas je dovelo do toga da je odgovornost za vlastitu karijeru u potpunosti prebačena na pojedinca. S očekivanim rezultatom: tko nema posao, sam je kriv; siromaštvo u starosti je osobni neuspjeh, a neostvarena samorealizacija posljedica je vlastitih nedostataka.
S takvim načinom razmišljanja idemo u pogrešnom smjeru. A još manje ćemo pronaći odgovor na pitanje – što ljudi rade kada više nemaju posao ili kada postanu suvišni, ali i na ono na što je upozorio Keynes – da bi nas silna sloboda mogla gurnuti prema praznom ekranu. Hoćemo li se naći u ozbiljnoj egzistencijalnoj krizi kao mnogi radnici koji su otpušteni preko noći, ili ćemo se pretvoriti u vječne učenike koji se neprestano trebaju prilagođavati novim uvjetima rada, ako već ne uspijemo kao astronauti u strogo strukturiranom danu?
Što kaže Yuval Noah Harari u knjizi “Homo Deus”
Naime, prema Yuvalu Noahu Harariju, autoru knjiga “Kratka povijest čovječanstva” i “Homo Deus”, koja se bavi budućnošću, izgleda da ćemo s poslom imati više problema nego s bilo kojom toksičnom i kompliciranom vezom. Jer neki stari obrasci su duboko upisani u nama. Naime, tradicionalno je život bio podijeljen na dva dijela: učenje i rad. U prvom dijelu stvara se identitet i uče vještine, a u drugom se tim znanjem zarađuje i doprinosi društvu.
U 2050. to više neće funkcionirati. Jedina mogućnost bit će cjeloživotno učenje. Svijet će biti izuzetno hektičan, a tempo promjena sve brži. Promjena uvijek donosi stres, a većina ljudi s godinama sve teže podnosi promjene. S vremenom ljudi žele stabilnost, ali taj luksuz više neće biti moguć. Onaj tko se drži fiksnog identiteta, jednog posla ili jedne ideologije — zaostat će.
Svijet bez mirovine i neprestano učenje
Ljudi će morati postati otporniji, ali i dovoljno uravnoteženi da prežive stalne promjene. Ne znamo što to znači za naš kortizol niti mentalno zdravlje. Možda će i oni nestati poput naših starih repova? A još ako tome pribrojimo one prognoze da će se svijet prepoloviti u dva dijela – one koji će si moći priuštiti dugovječnost (150+) i one koji će umrijeti mladi, je li netko računao s tim kada bi se išlo u penziju i da bi ono što zovemo stabilnost mogla postati teški luksuz.
Spora emocionalna inteligencija
No najveći bug je onaj na koji je davnih dana upozoravao i Immanuel Kant, a on kaže da naš emocionalni sklop ne može pratiti razvoj tehnologije. Problem je što se emocionalna inteligencija i otpornost ne mogu naučiti kao školsko gradivo. Sustav obrazovanja koji potječe iz 19. stoljeća više nije dovoljan, a još nemamo pravu alternativu. Teško je zamisliti da će se 50-godišnji radnici lako prekvalificirati u programere. Istovremeno, država bi mogla izgubiti interes za obrazovanje i zdravstvo ljudi jer oni više neće biti ekonomski ili vojno važni, kaže Harari.
U 20. stoljeću vlade su ulagale u ljude jer su bili potrebni. A ako ljudi postanu ekonomski nevažni, što to znači za naše mozgove? Hoćemo li biti u stanju da svatko od nas doma, od interneta i svih mogućih tečajeva, oformi ono što su Grci zvali scuola? Ili će i naši životi izgledati poput beskrajnog scrolla društvenim mrežama – neprestano zaglavljeni u istoj petlji lošeg sadržaja, ponavljanja i bez imalo napretka?
Paradoks produktivnosti i zamka slobodnog vremena
Ovdje, naravno, treba spomenuti još nekoliko problema. Kritičari se već neko vrijeme pozivaju i na tzv. “paradoks produktivnosti”: unatoč sve jačoj računalnoj tehnologiji, produktivnost u ekonomiji nije rasla kako se očekivalo. Roboti su nas trebali odavno osloboditi mnogih zadataka – a ipak radimo više nego ikad. Dovoljno je navesti primjer glavnog vizionara ove ideje, Elona Muska, koji propovijeda jedno, a radi drugo – ako mu je vjerovati na riječ, 100 sati tjedno, za razliku od onih slabića koji rade samo 50.
I bi li sada bilo previše naivno vjerovati da svi poput Mirande u filmu “Vrag nosi Pradu” tako vraški vole raditi? Ili da će poput Julie Roberts u filmu “Jedi, moli, voli” otkriti ono što u Indiji zovu seva – rad iz ljubavi prema zajedništvu – čitaj pomaganje, volontiranje pa čak i pranje podova. Ne želimo biti pesimistični, ali probajte bilo kojem kolektivu predložiti tri ideje kako provesti team building – žele li napraviti nešto korisno, tipa oprati prozore zgrade ili je obojati, dobro se odmoriti pa, recimo, rezervirati termine za floating i poklon-bon u omiljenom hramu (ubacite svoj omiljeni dućan) ili će se nadmetati u pucačini i zip-lineu. Okej, nemamo više pitanja. Ili kao što bi rekla Miranda – You can go.
Naslovni vizual: AI Canva video
