Rim je opsesija. Rim je omiljeni komad odjeće koji tvrdoglavo ne bacamo iako je vidio bolje dane. Rim je neprežaljena ljubav koju zovemo nakon čašice previše. Rim je melodija koju je nemoguće izbaciti iz glave koliko god je puta otpjevušili. S Rimom je uvijek nešto iracionalno, nešto što gotovo vrijeđa zdrav razum i dovodi u pitanje ideju da nas samo smisao može usrećiti. Jer, iskreno govoreći, Rim zna biti apsolutno nepodnošljiv. Promet je kaotičan, ljudi su glasni, ljetne bi temperature otopile i ledenjak, gužvu je nemoguće izbjeći, sve kasni, a grad se pod vlastitom poviješću ponegdje doslovno urušava. Ipak, dovoljno je da šećući njegovim prastarim ulicama začujem prve taktove Tozzijeve Glorije da se prisjetim kako od određenih opsesija čovjek nema potrebu ozdraviti.
Grad koji ne priznaje pitanje “Što ako?”
Rim je istovremeno raskošan i oronuo, pretjeran i nedorečen te možda upravo zbog toga osjećam da dijelimo puls. Nebrojeno sam puta kroz život dobila opasku da sam previše – preosjetljiva, prepričljiva, prenagla… Jednako sam toliko puta čula i da nisam dovoljno – nedovoljno organizirana, nedovoljno fokusirana, nedovoljno strpljiva…
Rim je bio prvi koji mi je prišapnuo da sam, baš poput njega, taman. Ondje i vrline i mane izlažem poput eksponata koji će jednoga dana završiti u nekoj od njegovih galerija.
Smijem se glasno, ne mareći za to jesam li kome ukrala tišinu; proživljavam duboko i dopuštam očima da zasuze na sitnice; upitne odluke donosim s neobjašnjivim osjećajem mira, vodeći se onime bolje „jebiga“ nego „što ako“; gubim sate upijajući njegove zvukove, prizore i mirise te bez imalo grižnje savjesti u potpunosti zaboravljam na vrijeme. Rim čovjeka nevjerojatno brzo uvjeri u to da ono ionako nije naročito važno. A kako i ne bi – riječ je o gradu koji je preživio careve, umjetnike, svece, fašiste, dekadente, boeme i sve one između. Grad koji moderne grafite smješta tik do antičkih ruševina te neopterećen tim spajanjem naizgled nespojivoga pokazuje da su veličanstvenost i raspadanje satkane od iste niti.
Iracionalna ljubav
Možda se upravo u tome krije (donekle) racionalno objašnjenje moje iracionalne ljubavi prema vječnome gradu – ljudima poput mene, sklonima nostalgiji, Rim je na površinu izvlači unaprijed. Anticipativna nostalgija. Čežnja u realnom vremenu. Sjedim na stepenicama pored jedne od mnogobrojnih fontana i pijem preskupi Aperol dok ulični svirač izvodi omiljenu mi Gloriju, a ja postajem svjesna koliko će mi nedostajati trenutak koji i dalje traje. Gloria, manchi tu nell’aria. Počinjem sumnjati da pjesma nikada nije bila o konkretnoj ženi nego o emociji, o tom neobičnom osjećaju koji krade zrak iz pluća, a istovremeno dopušta najdublji mogući udah. Rim je moja Gloria.
Nemoguć za objasniti onima koji očekuju savršen smisao i dosljednost. Istoga će vam jutra pokloniti tišinu uske, kamene ulice i miris espressa, a već za nekoliko trenutaka netko će vam na najmelodioznijem jeziku svijeta strastveno psovati sve po spisku. Rim je utjelovljenje onoga koji ne mari za to je li vam ugodan te zavodi upravo time što djeluje potpuno ravnodušno prema tome hoćete li ga voljeti.
Lekcija o prolaznosti
Sve ono očajnički željno pažnje i obožavanja brzo gubi privlačnost, kako ljudi tako i gradovi. Rim nema taj problem. On postoji neovisno o izvanjskome dojmu; postojao je puno prije nas, a postojat će i nakon što odemo. Posjet Rimu poklanja lekciju o prolaznosti, no ne u kakvom tugaljivom smislu već onome koji donosi olakšanje. Možda mu se zato uporno vraćam, jer dokle god osjećam onu unaprijednu nostalgiju, lekciju očigledno nisam usvojila do kraja.
Stoga sa svakim posjetom pokušavam shvatiti da nisu svi lijepi trenuci stvoreni da bi trajali vječno te da neki postoje samo kako bi nas na nekoliko sekundi u potpunosti razoružali. Poput pogleda na osvijetljeni Kolosej kasno u noći kada se grad napokon stiša, ili poput krišom razmijenjenog osmijeha s onim s kime ga ne biste trebali razmijeniti, ili poput Glorije koja dopire s nečijeg prozora, a vi na trenutak imate osjećaj da živite unutar filma koji vas razumije bolje no što razumijete sami sebe.
Viaggia leggera
Ironično, grad koji me podučava o ljepoti prolaznosti danas figurativno i doslovno nosim pod kožom. Na ruci mi tetovirane stoje koordinate koje vode do Rima, a uz njih dvije malene riječi koje pokušavaju voditi mene. Viaggia leggera. Putuj lagano. Kao da mi je upravo grad opsesije morao održati lekciju o neopterećenosti. U toj je rečenici sažeto sve ono što me Rim godinama pokušava naučiti – da život postaje nepodnošljivo težak onda kada pokušavamo kontrolirati njegov ritam, zadržati ljude koji žele otići ili objasniti emocije koje nikada nisu nastale iz razuma. Svakoga puta prije povratka kući preko ramena bacam kovanicu za povratak, no Rimu se odavno ne vraćam kako bih iskusila mir. Vječnom se gradu vječno vraćam da bih naučila u nemiru pronaći lakoću.
Fotografije: Lea Tomac
