Zamislite da sutra po vas dođe Michael J. Fox u vremenskom stroju i pita vas želite li da vas teleportira u budućnost? To je bilo pitanje, naravno malo manje filmski sročeno, koje je Pew Research Center postavio svojim ispitanicima, a kada je ispalo da bi na ovu ponudu pristalo samo četrnaest posto Amerikanaca, to je otvorilo novi krug pitanja. I to prvenstveno onih koja se tiču budućnosti, a ponajviše njezine upitne egzistencije. Uostalom, ako je ona tako crna, baš kao što su nekada bile strašne one najave apokalipse, treba li nam ona uopće? I nije li onda bolje živjeti svjesno u sadašnjem trenutku, a svu utjehu tražiti u nostalgičnim trenucima? A priznajte, gdje god se okrenete, sve je puno prošlosti. Od vintage komada i retro glazbe do brojnih nastavaka filmova, serija, obljetničkih koncerata i dokumentaraca krcatih prošlim ljubavima.
Loše prognoze i previše kiše
Nema što, budućnosti se loše piše. Posebice otkako je Carissa Véliz objavila knjigu Prophecy: Prediction, Power, and the Fight for the Future, from Ancient Oracles to AI, u kojoj se pozabavila pitanjem koliko ima smisla predviđati budućnost kada je ona toliko duboko uronjena u sadašnjost, a većina predviđanja pokaže se pogrešnima. Uostalom, ne moramo ulaziti u duboke analize statistike, svih naših pogrešaka percepcije ili onoga što se zove propaganda u futurističkom ruhu. Dovoljno se prisjetiti koliko puta kladionice za Eurovision Song Contest fulaju – ovogodišnja pobjednica imala je jedva pet posto šanse za pobjedu.
Ili zašto na vremenskoj prognozi radije kažu da će biti kiša nego sunce? Zato što bi, kada bi pisalo da postoji deset posto šanse da pokisnete, malo tko nosio kišobran. A ako ipak pokisnete, ljutito ćete zaključiti da je stvarna vjerojatnost bila veća od deset posto, piše Véliz. Na tu foru reagiraju i političari – kada se približavaju oluje, odgovorne vlasti imaju tendenciju pretjerano reagirati jer su posljedice pretjerane reakcije manje loše od posljedica nedovoljne reakcije, navodi The New Yorker.
Zašto mozak snažnije reagira na slike budućnosti?
Pa ipak… Iako ima nešto istine u tome što spominje autorica, što ćemo s onom činjenicom da je ljudima potrebna vizija budućnosti? I da velik broj istraživanja govori kako naš mozak s većim uzbuđenjem reagira na slike budućnosti nego na one iz prošlosti, ma koliko ih naš mozak retuširao i izbrisao sve one sporne dijelove. I ne moramo sada provoditi skupocjena istraživanja da bismo to dokazali. Dovoljno se prisjetiti činjenice da je petak većini ljudi znatno draži od nedjelje, iako pola dana moramo provesti na poslu i teško da uživamo.
Ne želimo sada citirati one self-help priručnike koji govore da čovjek postaje ono što misli, no činjenica je da je budućnost za identitet čovjeka gotovo jednako važna kao i njegova prošlost. No glavno pitanje sada glasi ovako… Ako je američki profesor psihologije Martin E. Seligman u pravu kada predlaže da bi se Homo sapiens trebao zvati Homo Prospectus, jer bez vizije budućnosti padamo u depru i stanje letargije, znači li to da smo se upravo svojevoljno odrekli onoga što su s toliko žara isticali renesansni majstori – perspektive? A s njom i one ideje da snagom volje i duha barem na nešto možemo utjecati?
Naslovni vizual: Canva
