„Ženski orgazam je poput spilje šišmiša. Malen je broj onih koji pouzdano znaju kako do nje, a ako je pukom srećom uspješno pronađete, neće vam biti jasno kako ste to izveli niti ćete tek tako moći ponoviti taj pothvat“. Tom rečenicom započinje 65. epizoda kultne serije Seinfeld, znana i kao The Mango, te vrlo jasno najavljuje lajtmotiv koji se nastavlja provlačiti idućih dvadesetak minuta. Već u idućoj sceni Elaine priznaje Jerryju da je tijekom cijele njihove veze maestralno glumila. Jerry je zgrožen. Ego mu je nepovratno okrznut. Ne bi li ga utješila, Elaine nonšalantno dodaje „Nije do tebe. Jednostavno ih nisam imala tada“. Publika se smije. Sve ostaje na razni skeča.
The Mango epizoda, koliko god humoristična bila, samo je jedan u moru primjera istovremenog banaliziranja, ali i mistificiranja ženske seksualnosti. Ideja je toliko duboko utkana u pop kulturu da smo je odavno prestali doživljavati kao karikaturu te jednostavno prihvatili narativ da je ženski orgazam nešto rijetko, neobično, teško dohvatno i rezervirano tek za šačicu sretnica.
Kako navodi rad „Differences in Orgasm Frequency Among Gay, Lesbian, Bisexual, and Heterosexual Men and Women“, tijekom parterskog seksa heteroseksualni muškarci orgazam doživljavaju u 95% slučajeva, heteroseksualne žene u 65%, a homosekusalne žene u 86%, što je evidentno bliže muškoj negoli ženskoj heteroseksualnoj stopi.
Logično pitanje koje iz navedenih podataka proizlazi jest – zašto pronalazimo toliku razliku između hetero i homo ženskih stopa, a anatomija obje te skupine identična je? Odgovor se, izgleda, ne krije u ženskoj biologiji već u (ne)educiranosti o ženskoj anatomiji te onome što se (ne) događa tijekom seksualnih odnosa.
Mit o ženskom orgazmu
Nažalost, mit o ženskom orgazmu kao nečemu rijetkom i teško dostižnom nije nastao u vakuumu. Generacijama ga je potpirivala i sama medicina, a razlog zbog kojeg ženski orgazam dandanas djeluje kao enigma nije njegova kompleksnost već činjenica da se stoljećima zaobilazio najvažniji dio priče. Godine 1559. liječnik Realdo Colombo tvrdio je da je otkrio klitoris, baš kao što je njegov prezimenjak nešto ranije proglasio otkriće Amerike. Činjenicu da su i klitoris i Amerika postojali znatno prije njihova ‘otkrića’ obojica su zgođušno zanemarila. Zatim slijede stoljeća tišine koja ne prestaju ni 1948. godine kada je udžbenik Gray’s Anatomy, poznat kao liječnička Biblija, u potpunosti izostavio klitoris kao organ vrijedan spomena.
Godine 1966. Masters i Johnson, pioniri istraživanja ljudske seksualnosti, objavljuju do tada najsveobuhvatniji rad na tu temu, međutim, iznova zanemaruju ulogu klitorisa kada je posrijedi ženski užitak. Tek 1998. godine liječnica Helen O’Connell objavljuje analizu prve potpune disekcije ženskoga tijela te ustanovljuje kako je klitoris puno više od beznačajne, lako zanemarive strukture. Kao nastavak njezina istraživanja, 2017. godine objavljena je 3D sonografija klitorisa tijekom uzbuđenja koja je ušla u povijest kao prva snimka primarnog organa ženskog užitka u njegovom funkcionalnom, uzbuđenom stanju. Prva snimka. Dvije tisuće sedamnaeste godine. Dramska pauza.
„The Female Body Was Not Designed for the Sex Most Women Are Having“
No vratimo se na Elaine i njezinu „Nije do tebe. Jednostavno ih nisam imala tada“ izjavu. U te dvije kratke rečenice sažeto je ono što je tek desetljećima kasnije postalo predmetom ozbiljnih znanstvenih rasprava. Je li bilo do Jerryja i njegove (potencijalno) subpar izvedbe? Je li moguće da ‘ih tada nije imala’, a sada ‘ih ima’, kao da je riječ o predmetu koji je zagubila pa ga napokon pronašla? Pojašnjenje ove stoljećima stare zavrzlame nudi liječnica Sara Szal te ističe nekoliko krucijalnih, no odviše često previđenih činjenica. U članku naziva „The Female Body Was Not Designed for the Sex Most Women Are Having“ navodi da je primarni organ ženskog seksualnog užitka – klitoris – znatno veći od tzv. vanjskog glansa. Puna unutarnja struktura proteže se od 9 do 11 centimetara i obavija vaginalni kanal s obje strane. Iako je većina nevidljiva, apsolutno sve je funkcionalno.
Duboki orgazam
Nastavno na to, Szal ističe kako upravo klitoris sadrži više živčanih završetaka nego ijedna druga struktura u ljudskom tijelu – otprilike 10 000 senzornih živčanih završetaka. Usporedbe radi, glans penis sadrži otprilike 4000. Ponukana tim informacijama, zaključuje kako problem ženskoga orgazma nije u niskoj osjetljivosti već u nedovoljnoj, a često i posve neadekvatnoj stimulaciji. Duboki orgazam, naime, zahtijeva dugotrajno uzbuđenje – od 15 do 30 minuta izravne i neizravne stimulacije, kako navodi rad „The Physiology of Sexual Arousal in the Human Female: A Recreational and Procreational Synthesis“.
Žensko tijelo, dakle, reagira na proces postupnog i kontinuiranog seksualnog uzbuđenja koji, nažalost, često izostaje u većini odnosa. Dominantan model seksa koji smo, barem što se zapadne kulture tiče, prihvatili kao jedini moguć jest vrlo linearan, nevjerojatno brz i (za muškarca) kulminirajuć. Kratka predigra, penetracija, muški orgazam. Žensko zadovoljstvo (p)ostaje, u najboljem slučaju, opcionalno, a najčešće se svodi tek na ‘ugodnu nuspojavu’ koja će se možda manifestirati.
Dvostruki standardi
Osim same ženske anatomije, odnosno nedovoljne upućenosti u istu, manjku ženskog seksualnog zadovoljstva pridonosi i stigma koja prati svaki pokušaj otvorenog razgovora o tome. Opći stav društva o muškoj i ženskoj seksualnosti dijametralno je suprotan – muška se seksualna želja podrazumijeva, potiče i gotovo ritualno potvrđuje. Ženska se, s druge strane, potiskuje, kontrolira i prešućuje. Muškarci koji otvoreno govore o seksu pritom nerijetko dobivaju društveni kapital, dok žene riskiraju da ih se proglasi vulgarnima i promiskuitetnima. Posljedica takvog dvostrukog standarda jest činjenica da mnoge žene o vlastitom užitku pokušavaju učiti vođene nesigurnošću i sramom, umjesto adekvatnom edukacijom te osjećajem da zadovoljstvo pripada i njima, a ne isključivo partneru.
Nažalost, dijagnoza niskog libida te nemogućnosti postizanja seksualnog zadovoljstva i dalje će pratiti sve one žene koje posramljene neumoljivim društvenim osudama odustaju od istraživanja vlastitoga tijela, one čiji partneri, u potpunosti needucirani o osnovama ženske anatomije, nastavljaju tapkati u mraku, kao i one čiji su odnosi konstruirani isključivo prema modelu muškoga zadovoljstva. Navedeno je rezultat višestoljetnog propusta medicine, obrazovanja i kulture da se na žensku seksualnost osvrnu kao na područje vrijedno istraživanja, a ne tek kao na fusnotu muškoga iskustva.
Seinfeld je rješenje opisanog problema pronašao u mangu, voću koje se tradicionalno smatra afrodizijakom. No stvarni život najčešće ne dolazi uz humorističan scenarij u kojem komadić sočnog, tropskog voća razrješava stoljeća neznanja. Ženski orgazam, pritom, nikada nije bio naročito mističan, nedostižan ni biološki neobjašnjiv; misteriozno je jedino to koliko smo dugo kolektivno uspijevali ignorirati činjenicu da žensko zadovoljstvo zahtijeva jednaku količinu pažnje, znanja i interesa kakav se muškom podrazumijevano pridaje. Možda da ovoga puta pokušamo s time, a mango neka ostane plan B?
Fotografije: Canva, Unsplash+
