Svakoga lipnja kada zastave duginih boja ukrase gradove diljem svijeta, zajedno s njima osvane i pitanje „A zašto ne postoji straight pride?“. Je li ono vođeno istinskom znatiželjom i naizgled logičnom, gotovo demokratskom dilemom ili se u njegovoj pozadini kriju znatno malicioznije namjere sa sigurnošću može odgovoriti isključivo onaj koji ga postavlja. No prije negoli ideju straight pridea proglasimo posve benevolentnom, vrijedi promisliti o kontekstu iz kojega ona izrasta te se istovremeno osvrnuti na začetke i značaj Pridea za LGBTQ zajednicu.
Suprotno uvriježenom mišljenju, Pride nije tek festival ili kakva srodna manifestacija. U svojoj suštini, Pride je protest nastao iz nužde, a ne trivijalne „želje za zabavom“ ili „pokazivanjem“. Njegovi korijeni sežu u pobunu u Stonewallu 1969. godine kada su se queer osobe po prvi put kolektivno suprotstavile policijskom nasilju i sustavnom progonu. Drugim riječima, Pride nije slavlje raznolikosti identiteta nastalo u vakuumu, već odgovor na desetljeća i stoljeća povijesti koja su queer osobe proglašavala devijacijom, greškom prirode, utjelovljenjem nemorala i društvenom prijetnjom. Njegova je manifestacija jednako politička koliko i društvena, a već iz samoga naziva bit je jasna – ponos umjesto srama. Za sram i tako nikada nije trebalo biti mjesta.
Na samome početku ovoga teksta osjećam se dužnom naglasiti da navedeno pišem iz pozicije cis hetero žene, što implicira da ne progovaram iz osobno proživljenog iskustva. Nadam se, stoga, da vlastitim riječima neću nehotice relativizirati ono što nikada nisam bila prisiljena proživjeti, već da ću adekvatno prikazati razliku između onoga što cis hetero populacija podrazumijeva kao standard, nerijetko gubeći iz vida da LGBTQ populaciji navedeno nije zajamčeno. Jer, ono što u našim očima djeluje kao posve neutralno iskustvo često krije nezanemarive društvene privilegije.
U hrvatskom kontekstu, razlika cis hetero i queer iskustva nije apstraktna, a unatoč određenim pozitivnim pomacima (na papiru), društvo je i dalje sklono dijeliti pojedince ovisno o njihovom osobnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji. Tako je, recimo, istospolno životno partnerstvo od 2014. godine zakonski priznata kategorija, međutim, između braka i životnog partnerstva i dalje ne stoji znak jednakosti. Ustavom je, naime, brak još uvijek definiran isključivo kao zajednica žene i muškarca. Sličan se problem javlja i kada je u pitanju posvajanje djece. Istospolni parovi svoje su pravo na posvajanje morali izboriti sudskim putem, no usprkos formalnom odobrenju, u praksi se i dalje susreću sa znatno više predrasuda, a samim time i prepreka koje u konačnici onemogućavaju proces posvojenja. Navedeno je vidljivo i iz samoga broja istospolnih obitelji s djecom – javno dostupni podaci upućuju na to da je riječ o niskom dvoznamenkastom broju, za razliku od hetero obitelji koje se broje u stotinama.
Tu je i svakodnevica koja se ne bilježi zakonima. Školski sustav uglavnom zaobilazi queer teme, medijska reprezentacija ograničena je, a narativ o LGBTQ populaciji kao o otklonu od normale ne jenjava. Svakodnevica hetero osobe lišena je stalne unutarnje procjene rizika – slobodni ste u javnosti partnera držati za ruku bez imalo razmišljanja hoće li takvo što izazvati nečiju reakciju; slobodni ste progovarati o vlastitom identitetu i odnosima bez bojazni da će navedeno promijeniti način na koji vas prijatelji ili kolege doživljavaju; slobodni ste u pratnji partnera prisustvovati privatnim kao i profesionalnim događanjima, bez imalo straha da bi isto moglo prerasti u prostor neugode, netrpeljivosti i nasilja. Opisano predstavlja tek sićušni djelić onoga o čemu cis hetero osoba nikada ne mora voditi računa. Za queer osobu, s druge strane, svakodnevica izgleda bitno drugačije.
Globalni okvir dodatno razotkriva neravnotežu. Istospolni je brak legalan u otprilike tridesetak država, dok je u više od 60 država svijeta homoseksualnost i dalje kriminalizirana. Ta disproporcija jasno pokazuje da se ne radi o završenoj priči nego o kontinuiranoj borbi za ravnopravnost. U takvome kontekstu, ideja straight pridea ne funkcionira kao pandan već kao promašena analogija. Problem se ne krije u isticanju identiteta kao takvog nego u ignoriranju činjenice da smo civilizacijski još uvijek miljama daleko od istinske ravnopravnosti. Cis heteroseksualnost ne treba prostor u kojem će dokazivati svoju legitimnost jer joj legitimnost nikada nije bila osporena.
S time na umu, najneugodniji no ujedno i najiskreniji smjer razmišljanja jest onaj koji propituje zašto ideja straight pridea uopće nastaje. Kritiziranje Pridea najčešće nije vezano uz samu manifestaciju već uz pomak fokusa, jer kada oni koji su desetljećima bili na margini napokon ostvare zasluženu vidljivost, u određenih se ljudi javlja strah od gubitka vlastite pozicije unutar društva. No ljudska prava nisu poput kolača te više „njima“ ne znači manje „nama“. Činjenica da queer populacija napokon ostvaruje pravo na dostojanstven, siguran i ispunjen život ne podrazumijeva da itko drugi bez istoga ostaje. Prostor se ne smanjuje, on se širi.
Pride zato i dalje nosi dvostruku ulogu; istovremeno je i slavlje identiteta koji nikada nisu trebali biti zaogrnuti sramom, kao i podsjetnik na sve one slobode koje su queer zajednici još uvijek uskraćene. Čini li vam se da je Pride postao suvišan, postoji velika vjerojatnost da nikada niste morali razmišljati o vlastitoj sigurnosti na temelju onoga tko ste ili koga volite. Pride, pritom, nije strogo zatvoren prostor u koji je nama, cis hetero osobama zabranjeno kročiti. Prilično sam sigurna da smo dobrodošli, dokle god naš dolazak nije simboličan već obojen istinskim savezništvom i podrškom. Navedeno podrazumijeva više od deklarativne tolerancije, jer savezništvo nije tek zgođušna etiketa koju odabiremo nositi poput kakvog prolaznog modnog trenda. Ono se kontinuirano iskazuje u svakodnevnim, konkretnim situacijama, nerijetko upravo onda kada bi bilo jednostavnije okrenuti glavu.
U konačnici, pitanje „Zašto ne postoji straight pride?“ gubi na važnosti pred drugim, znatno težim pitanjem: Zašto Pride još uvijek mora postojati? Dokle god postoje mjesta u kojima je sigurnost uvjetovana osobnim identitetom, kao i osobe koje radije biraju tišinu, znajući da je ona sigurnija od istine, Pride nije višak. Pride je nužnost.
Vizuali: Canva, Unsplash+
