Manspreading

MEGALOMANIJA U KINU: Zašto filmovi postaju sve dulji?

Tamara Radan
21.06.2026.

Iako je redatelj filma “Odiseja” Christopher Nolan održao obećanje da mu novi film neće biti dulji od tri sata, zašto i dalje u kinima ima toliko puno priča za koje trebate, poput Supermana prije snimanja scena u kojima se vide pločice, naprosto dehidrirati.

“Zašto mi nisi na vrijeme javila da idemo gledati Nolana”, pita me frendica s optužbom u glasu. “Ovako ne stignem provesti proces dehidracije.” Čitaj – prestati unositi tekućinu negdje oko četiri sata ako želiš da tri sata sjedim u kinu bez pauze. Priznajem, frendica i ja imamo sakralni odnos prema filmu kao i redatelji prema scenariju. Sve je sveto i ništa se ne može baciti u montaži. Problem je to o kojem ne pričaju samo gledatelji poput moje frendice koja u kino fura PeeTime aplikaciju koja joj nježnim vibriranjem javlja kada je najbolji tajming da se digne iz petog reda, stane svima u redu na prste, odjuri na WC i ponovo se vrati na mjesto, nego i redatelji, producenti i feministkinje.

“Trenutno u kinima ima previše dugih filmova”, požalio se Oscarovac Alexander Payne. Doduše publika je navikla na binge watching i ovaj trend nije nov. U pedesetima i šezdesetima se razvila manija da se kino treba diferencirati od televizora pa je sve moralo biti veće, dulje, grandioznije. No sada je ispalo da se želi distancirati i od streaming servisa, ali i TikTok sadržaja na kojima su jako popularne mini-drame koje drže pažnju svega tri minute.

S jedne strane ima smisla – kad već idemo u kino i plaćamo više od 10 eura za premijere, onda želimo da se svaki cent isplati, a ne da kažemo – To smo mogli i doma. Jednako razmišljaju i producenti koji misle da su, ako su već upregnuli svu tu mašineriju, dužni napraviti nešto solidno. A ostali samo gledaju koji filmovi dobivaju nagrade na Oscarima – sve mega djela – od filma The Brutalist, Tár, Oppenheimer. Kao da je dužina postala neki simbol ultra-kvalitete, a svi su htjeli biti Christopher Nolan.

Kako je Nolan srušio sve rekorde i tehnička ograničenja u kinima

Njegov prvi film Following je trajao 70 minuta. Memento manje od dva sata. Mračni vitez je trajao dva i pol. A onda je Nolan napravio presedan. Naime, u to vrijeme IMAX projekcijski sustavi primali su filmske role samo do dva i pol sata. Stoga je Nolan pitao bi li bilo moguće jednostavno dodati mali dio na ploče na kojima su role počivale. Iako je s filmom Odiseja koji upravo igra u kinima održao obećanje da neće biti dulji od tri sata, ostaje činjenica da je opsesija veličinom isključivo muška stvar. I da ne staje samo na minutaži nego se seli i na naslove.

Kritičarka Observera Wendy Ide vidi i kod prestižnih Oscar filmova trend predugih naslova, koje često rade stariji muški redatelji. To naziva svojevrsnim filmskim “manspreadingom”, jer zauzimaju previše prostora u kinu “samo zato što mogu”. Ide poziva redatelje poput Martina Scorsesea, Christophera Nolana, Denisa Villeneuvea i Damiena Chazellea na veću samodisciplinu. Filmova redateljica među američkim “mamutsko dugim” filmovima gotovo i nema, što upućuje i na i dalje prisutan, posredni seksizam u raspodjeli budžeta. Ili kako je lijepo potvrdio analitičar podataka Stephen Follows – što je veći budžet, to se više prosječno trajanje filma povećavalo u posljednjim desetljećima. Kako stvari stoje, sada nam preostaje samo strpljivo čekati da vidimo tko će mačem prerezati ovaj Gordijski čvor.

Pročitaj više

'Je li on uopće ljudsko biće?'

Pogledali smo ‘Daliland’, film o životu Salvadora Dalija i sada nam je konačno jasno zašto se program umjetne inteligencije koji generira slike ne zove Picasso već DALL-E

Filozofija straha

Sorry, ali mi ne tratimo vrijeme gledajući napete serije već vježbamo mozak i rekalibriramo vlastitu toleranciju na stres i nelagodu, a usput se i opuštamo, ma koliko ovo sve neuvjerljivo zvučalo. Potvrdili znanstvenici…

Burnout od skrolanja

Kako je filozofija ‘manje je više’ u međuvremenu osvojila i medijski svijet te kako provoditi novu intelektualnu higijenu zvanu i svjesno čitanje?

Malo je reći da je životopis Marije Pranjić inspirativan, jedan od onih koji bi trebao nadahnuti djevojčice diljem svijeta da hrabro slijede svoj put. Harvard joj je nekad bio tek ‘nešto iz filma’, a danas svoj istraživački projekt, za koji je dobila i vrijednu kanadsku stipendiju Kimel Family, provodi upravo u sklopu njegovog medicinskog fakulteta u Bostonu.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.