Kada su pitali talijansku književnicu Elenu Ferrante da održi predavanje o načinu na koji piše, autorica je usporedila stvaranje s dijalogom između dva oprečna glasa u glavi, a koje su tako dobro utjelovile dvije prijateljice Lenu i Lila u poznatoj kvadrilogiji „Genijalna prijateljica“. Jedan je strukturiran, uredan, slijedi pravila naracije unutar margina, a drugi tu i tamo pronađe slobodu, eksperiment i, nazovimo ga, ludilo, piše Elena u eseju nazvanom „Na marginama“. Pa ipak, kada je 14. kolovoza stigla vijest da nas je napustila japanska umjetnica Yayoi Kusama u 97. godini, teško se oteti dojmu da je ipak postojala jedna genijalna umjetnica koja je kao malo tko kršila sva pravila umjetnosti i života te koja uopće nije poštovala margine, a još manje oštre rubove.
Tko zna, možda je sve počelo s tim sveobuhvatnim doživljajem svijeta koji je prijetio da će je preplaviti, a koji je osjetila već u djetinjstvu kada je pobjegla od kuće i kada se našla u nepreglednom polju cvijeća. Stoga je jedini način da nadvlada taj osjećaj bio da mala Yayoi uzme olovku i kist u ruke te da iscrta svemir, da pokuša pobijediti svoje strahove i halucinacije, a ako u tome naumu i uspije, da naprosto pojuri kroz svemir i vrijeme. Bez sumnje, preambiciozan pokušaj za malu djevojčicu koja je rođena 1929. u Matsumotu, podno Japanskih Alpa, i od koje se očekivalo da nastavi rad u firmi koja se bavila uzgojem i proizvodnjom sjemena ili da barem prekrasno raslinje prenosi na platna uz pomoć klasične japanske tehnike Nihonga, a koja zahtijeva veliku strogost i poniznost.
Ambiciozan plan – pobjeći u Ameriku i osvojiti svijet
No što kada Kusama već rano shvaća da je njezino djetinjstvo daleko od idiličnih prizora punih cvijeća i sloge te da je margine obitelji i zemlje guše? Mama ju tjera da špijunira očev preljub i Kusama je u šoku kada kao mala svjedoči seksualnom činu, u šesnaestoj godini doživjela je traumu zbog atomske bombe i zato jedva čeka pobjeći iz zemlje u daleki svijet. Možda je katalog s američkim umjetnicima slučajno dospio u njezine ruke, no jednom kada se rodila ideja da bi mogla kontaktirati Georgiju O’Keeffe, jer bi joj američka umjetnica mogla pomoći, nije bilo načina da je itko spriječi u toj misiji.
Postoji li u sobi neki muški umjetnik?
Njezina mama je očajna i već susjedima govori da je možda i prirodno da jedno od četvero djece skrene s puta, no Yayoi uma sviju misiju. Putuje šest sati do Tokija kako bi došla do američkog veleposlanstva i pronašla adresu slikarice u nekoj vrsti američkih žutih stranica. „Tko je tko“, uz kratko pismo Kusama prilaže i akvarele, a kada dobiva odgovor od umjetnice kojoj se divi, zamijenila je 1955. milijun jena za dolare i prokrijumčarila ih u Ameriku ušivene u svoju odjeću. I nema toga što bi joj moglo stati na put do uspjeha. Prva stanica joj je Seattle, no neće dugo čekati dok ne otkrije New York. Spava u trošnom stanu na drvenim vratima koja glume krevet, kuha ostatke ribe i listove kupusa koje vadi iz kanti za smeće, a kad god dođe na neku izložbu, sve u prostoriji pita – postoji li ovdje neki važni umjetnik kojem bi se mogla obratiti?
Postimpresionist koji pokušava oslikati svemir
Kasnije će reći da joj je Yoko Ono pomalo išla na živce, jer što je drugo bio John Lennon nego linija lakšeg otpora. No Kusama se ne misli odreći svoje umjetnosti, a kamoli stila. Stoga neumorno repetitivno umnaža točkice, kao da je neki daleki potomak postimpresionista. I to onaj koji neće ostati samo na lopočima i zalascima sunca, nego će skočiti u noćni život New Yorka i pogledati u ponor svemira. A možda u inat svim muškim umjetnicima koji uspješno kolo vode, Kusama počinje sve češće izlaziti izvan margina, raditi performanse, oslikavati ljudska tijela i prostore, a kao motiv koristiti faluse. Dvije godine nakon dolaska u New York ima i svoju prvu izložbu na kojoj će izložiti Infinity Nets te steći prve obožavatelje. U to doba nastaje i jedno od njezinih najpoznatijih djela – „Infinity Mirror Room“, soba ispunjena ogledalima prekrivenim plišanim životinjama u obliku falusa, a koji su prekriveni točkicama.
Kako prevladati strah od seksualnosti
Uostalom, neka Andy Warhol ne misli da je jedini sebe pretvorio u brend i da je sudionik razuzdanih noći u Studiju 54. Ona neće nositi bijelu periku nego crvenu, otvorit će gay klub, dizajnirati kinky odjeću s otvorima za grudi i stražnjicu, a prva će doći na ideju onoga što danas zovemo imerzivnom umjetnošću – da gledatelje uključi u djelo, da ih zavrti i suoči s vlastitim odrazom u ogledalu. A cijelo to vrijeme bit će smrtno ozbiljna poput Warhola. Uostalom, Yayoi je oduvijek dobro znala da je podjednako bitno ne samo ono što bi gledatelj vidio nego i to kako bi se osjećao. Ali i to da uz svaki dobar i dubok rad treba malo i površne subverzije pa je tako u nekoj fazi čak ponudila da spava s američkim predsjednikom Richardom Nixonom ako okonča Vijetnamski rat.
Zašto Kusama nije uspjela u eri power flowera
„Ljudi su mislili da sam opsjednuta seksom“, izjavila je kasnije Kusama, no to je zapravo bio strašni nesporazum. „Počela sam izrađivati penise kako bih izliječila svoje osjećaje gađenja prema seksualnosti“, piše u svojoj autobiografiji. No možda je puno veća ironija sudbine ta da Kusama vrhunac svoje karijere nije doživjela u eri power-flowera, iako je senzibilitetom i stilom mogla biti prava ambasadorica pokreta – od cvjetnih motiva, uključivanja tijela koja su slavila slobodu i ljubav prema svima, dekorativnih elemenata pop-kulture, povezanosti sa svemirom i buntovnog izlaska iz okvira.
„Pozadina mog rada je da svoje psihološke probleme pretvaram u umjetnost“, pojasnila je svoj sustav rada umjetnica u autobiografiji. „Gomilanje motiva rezultat je moje opsesije. Strahu od uništenja suprotstavljam se pretjeranim gomilanjem, a strah od seksa liječim sve eksplicitnijim motivima i postupcima.“
Pa ipak, iako njezina američka priča u toj fazi nije uspješno završila, Kusama se sjeća kako je hodala po New Yorku s gigantskim platnima kilometrima ulica pa nazad jer su je odbili, a brojni umjetnici su pokrali njezine ideje (Warhol je počeo raditi tapete, Oldenburg mekane skulpture). Na kraju je doživjela krah jer je skočila kroz prozor i nekim slučajem preživjela. U sedamdesetima se potištena vratila u Tokio gdje je morala svjedočiti sramotnom činu brisanja iz registra bivših studenata, nakon čega se samovoljno 1977. prijavila na psihijatriju, ali i vrijedno nastavila raditi – kako u svom atelijeru, tako i pišući poeziju te romane.
Ženski senzibilitet i unutarnji svjetovi
Trebalo je dočekati devedesete i nulte da se ipak nešto pokrene. Možda prije svega da se više počnu cijeniti unutarnji svjetovi, ono što zovemo ženski senzibilitet, te da Louise Bourgeois postane prva žena koja će dobiti retrospektivnu izložbu u MoMA-i te otvoreno progovoriti o traumama kao inspiraciji. Možda nitko ni dalje ne bi prepoznao genijalnost usamljene umjetnice koja je nekoć poželjela osvojiti svijet pa se nakon strašnih udaraca popela na vrh Empire State Buildinga da obuhvati svoje želje da nije 1993. nastupila kao prva ženska umjetnica na Venecijanskom bijenalu, gdje je predstavljala Japan. Iako je Kusama već izlagala u Veneciji 1963., kada je u radu „Vrt narcisa“ izložila zrcalne kugle koje je dijelila posjetiteljima, nitko nije očekivao da će soba s bundevama privući toliko pažnje.
Ideja da je sve umreženo i beskonačno
Svijet Zapada je početkom novog tisućljeća otkrivao japansku pop-kulturu i pitao se – je li moguće da je Kusama bila toliko desetljeća prije svog vremena kada je prva u svojim djelima tematizirala ideju opće povezanosti, binarni stil i ideju beskonačnih mogućnosti u kojima se gledatelj može ponekad i izgubiti kao u nekom ludom kaleidoskopu. Bilo bi nepošteno tvrditi da je Kusama cijeli život radila psihosomatsku umjetnost koja je na ljude djelovala hipnotički i da je njezina kasnija popularnost proistekla, a posebice suradnje s modnim brendovima kao što je Louis Vuitton, upravo iz toga što je njezina umjetnost među ostalim bila zabavna, dekorativna i dovoljno šašava da privuče zanimanje brojnih generacija koje zauvijek žele ostati djetinjaste i mlade. Iako je voljela misliti da koristi estetiku preobilja da bi svladala strah od ništavila, bilo je u njezinu radu toliko puno strukture, da ne kažemo igre dva oprečna glasa, o kojima tako sjajno piše Elena Ferrante. I ono još ljepše – ne doslovnog prepisivanja stvarnosti, već multidimenzionalnog zrcaljenja i preplitanja različitih perspektiva, o kojima je davnih dana pisala i Gertrude Stein.
Dva glasa u dijalogu
Jer dok se jedna junakinja prepuštala iracionalnim silama i strahu od ništavila i često govorila o svojim bolestima, druga je bila strogi graditelj, brend menadžer i ambiciozni vizionar kojem ništa nije teško, a ponajmanje da cijeli život posveti jednom snu. „Juriti kroz vrijeme do smrti, a zatim živjeti vječno u prekrasnoj ljubavi za slavu čovječanstva. To je najviši cilj moje umjetnosti“, izjavila je Yayoi Kusama, neumorna umjetnica koja je slutila da joj ovaj svijet neće biti dovoljan, koja se nije bojala pogledati u ponor iza zrcala, a svim je srcem živjela za sve ono izvan margina.




