Kada je prije dvije godine Gillian Anderson objavila knjigu „Want“, a u kojoj su ukoričena 174 eseja anonimnih žena koje odgovaraju na pitanje o tajnim seksualnim maštarijama, ona je istog trena dospjela na vrh liste najprodavanijih knjiga, a autorska prava su prodana u 27 zemalja. Nema što, bio je to briljantan potez – da Gillian Anderson, kao seks-simbol koji se uvijek sviđao ženama i muškarcima jer se odbijala objektivizirati i svrstati u stereotipe – od „Dosjea X“ do „Sex Education“ – uzme tu čuvenu misteriju zvanu ženska seksualna želja u ruke i pokuša je rastaviti, shvatiti i dati joj neko drugo značenje.
S druge strane, to je ujedno trebao biti i test vremena, a koji je trebao odgovoriti na pitanje – što se od 1973. godine promijenilo sa ženskom željom, točnije rečeno, od kada je američka autorica Nancy Friday napisala knjigu „Moj tajni vrt: Ženske seksualne fantazije“. Je li seksualna revolucija dosegnula svoj vrhunac, a sada se opet sakrila iz privatnih ekrana i mutnih odnosa zvanih situationship, da čak i Emily Ratajkowski otvoreno govori da se seksualne avanture na jednu noć s muškarcima New Yorka mogu usporediti s događajima iz pakla. I treba li naslovnicu prve knjige, koja je sadržavala ključanicu, shvatiti ozbiljno, jer da bismo u tom seksu uživale treba nam ipak neka vrsta ključa.
More: Sexual Fantasies by Anonymous
Dvije godine kasnije u knjižare je upravo stigao i nastavak – knjiga „More: Sexual Fantasies by Anonymous“, koji na dnu naslovnice pomalo sramežljivo prikazuje dva limuna. Naravno da smo već imale hrpu pitanja što bi to sada značilo? Je li prvi put na online obrazac došlo previše prijava (svaka objavljena priča je vlasnici donijela 500 funti, a izdavač knjige Bloomsbury donirao je 50.000 funti organizaciji Women for Women International.) Ili se stvar s tim seksom komplicira kao u videoigricama, jer želja je mistična stvar. Baš kada si mislila da si je shvatila i zadovoljila, pojavi se neka druga fantazija, koja ti raspali maštu. Uostalom, i sama Gillian Anderson je u intervjuima najavljivala da je drugi nastavak raznolikiji, ali i žešći.
U kojem trenutku stati s pričom da napetost naglo ne opadne?
Ne želeći vam spojlati radnju, jer kako sada znati koji će dio kratkih priča nekome upropastiti čar užitka, iz prvih osvrta možemo zaključiti sljedeće. Da, iako ima nešto u tome da je seks danas dostupan iza svakog drugog ekrana, a najviše čak na BookToku, kao i to da mladi naraštaji možda više o njemu pričaju, maštaju, gledaju ga nego što ga upražnjavaju, seks je i dalje obavijen sa sto velova, da ne kažemo predrasuda. Jer kako drugačije objasniti da većina kritičara na kraju knjige broji koliko se puta spominje koja prosta riječ, postaju li sve te fantazije u nekom trenutku previše monotone i dosadne, da ne kažemo prepisane od drugih, ili završavaju baš onda kada postane zanimljivo.
Zašto želimo baš ono čega smo se odrekli
No kako stvari stoje, neki terapeut bi možda mogao zaključiti da u seksualnosti i dalje pali ono da te privlači ono što nemaš ili ne želiš – nešto mračno, zabranjeno, neistraženo. Emancipirane žene sanjaju o grubom seksu, transrodne žene o misionarskom položaju, one koje se boje trudnoće o seksu bez zaštite, a supruge s dominantnim muževima o nježnom partneru. A knjiga „More“ postaje uistinu uvjerljiva kada fantazije proizlaze iz emocije, nedostajanja ili boli. Možda baš u onom trenutku kada shvatimo da seks nikada nije trebao niti biti neka giga eksplozija, spektakl, a kamoli terapija, već malo čudo koje je sazdano od toliko toga da ga nikada nismo trebale ni rastavljati, nego samo opaziti i do kraja u njemu uživati.
