Sjećate se možda onih starih vremena kada su se četiri junakinje iz Seksa i grada nalazile na ručku, modnoj reviji ili u Central Parku i nasmijavale nas svojim dogodovštinama s dejtovima. E pa, izgleda da je vrijeme romantičnih komedija već odavno iza nas, samo to Jennifer Lopez još uvijek ne zna pa ih uporno snima poput zadnjeg Netflix filma Office Romance. Jer gdje god pogledate, imamo neke crne drame. Doslovno ne prođe ni dan, a da neka slavna žena ne podijeli s javnošću svoje razočaranje muškarcima. Julia Fox i Charli XCX su izjavile da im muškarci kradu dragocjeno vrijeme i energiju te utječu na mentalno zdravlje jer rade kaos u neurološkom sustavu. Charlize Theron da više ne može uopće zamisliti opciju da bi ikada živjela s nekim muškarcem te da je “furanje” jedino što dolazi u obzir. I to jer je nagovaraju djeca. Tipa – “Mama, jel ti piše? Idete li na dejt?”
“Muškarci odrasli u New Yorku su poremećeni likovi”
No vrhunac razočaranja nedavno je podijelila Emily Ratajkowski u eseju koji je objavljen u The Cut magazinu kada je izjavila da su muškarci odrasli u New Yorku jednostavno poremećeni likovi iz pakla. Nakon što se 2022. razvela od glumca Sebastiana Bear-McClarda, pomislila je da možda ne bi bilo loše odvojiti ljubav od seksa i isprobati ono što je godinama propagirala Samantha – seks na jednu noć. No onda je upala u petlju razočaranja koju nije lako ni prepričati, a kamoli shvatiti. Čitajući njezine iskrene ispovijesti imamo osjećaj da smo upali u neki horor nastavak dokumentarca o manosferi jer tu su i pripadnik generacije Z koji je opsjednut golišavim fotkama, tip koji priznaje da u obitelji imaju incest, do milijardera koji su si sami propisivali lijekove i DJ-eva ovisnih o prljavim razgovorima.
Tinder kao muška igračka
Srećom, tu su autorice koje su godinama pratile dejting scenu i znaju točno opisati problem. Jedna od njih je Candace Bushnell, mama Seksa i grada, koja je je u knjizi Ima li seksa u gradu? iz 2018. opisala kako je izgledao njezin eksperiment izlazaka s muškarcima u post-fizičkoj eri kada se sve prebacilo na digitalne mreže. Iako je autorica priznala da ne kuži Tinder, popularnu aplikaciju za spojeve je doživjela prije svega kao mušku igračku koja potiče neodgovorno ponašanje i ideju da su sve žene zamjenjive.
Muškarci koji ne mogu
No nitko nije ove moderne neuroze toliko dobro opisao kao Jean Garnett u svom ispovjednom članku, eseju The Trouble With Wanting Men, koji je gotovo postao viralna priča The New York Timesa. Na prvi pogled članak slijedi narativ četiri prijateljice iz Seksa i grada koje se nalaze da bi kroz smijeh podijelile svoje muke s dejtanjem. A kada se sve zbroji i oduzme, glavni problem glasi da se moderne Njujorčanke stalno susreću s jednim tipom – ambivalentnim muškarcem koji ih prvo silno želi, a onda naglo postane zbunjen.
U čemu je problem, pita autorica? Jesu li se frajeri zbilja toliko uplašili pa se sada često vade na anksioznost i nesigurnost kada su shvatili da je prošlo vrijeme kada mogu pijani nazvati nakon ponoći i doći do nas, a sutradan se pretvoriti u duha. Ili je onaj trenutak kada ih uhvati paničan strah da bi dejtanje moglo eskalirati u vezu ono što im krade moć govora i sposobnost da napišu neku suvislu poruku.
Kako je heteropesimizam postao fatalizam
Izgleda da je ovo stanje duha na modernoj dejting sceni najbolje opisala seksologinja Asa Seresin kada je smislila fensi riječ, “heteropessimism”, da opiše pogled heteroseksualnih žena koje su umorne od ponašanja muškaraca na spojevima. No budući da je ona s vremenom postala nekako preblaga, Seresin ju je izmijenila u “heterofatalism”.
E sad, tek što je članak izašao i postao sheran kao viralna priča Cat Person, razvila se rasprava je li takav radikalan stav uopće koristan? Autor članka “Zamka heterofatalizma” Daniel Lehewych navodi teoriju da ovaj način sarkastičnog kritiziranja muškaraca i naslađivanja njihovom nemoći ne razvija neki novi oblik intimnosti.
No Jean Garnett spominje u svom tekstu da je spisateljica i teoretičarka roda Sara Ahmed razvila ideju “pritužbe kao feminističke pedagogije”, tvrdeći da je žaljenje inherentno subverzivno, oblik otpora, dok filozofkinja Ellie Anderson sugerira da žensko ventiliranje o dejtanju predstavlja vrstu negativnosti kao pobune. Ili kako bi rekao moj prijatelj gay svaki put kada ga pitam jesam li pretjerala s nekom emotivnom reakcijom u poruci muškarcu s kojim dejtam – “Draga moja, o umjetničkom dojmu bi se dalo raspravljati, no tehnički – sve u tekstu manje-više stoji.”
