Kasne devedesete, negdje u Gjuri nakon tri u noći dok DJ pušta Blur. Jedna cura prilazi frajeru i pita ga – „Imaš gumicu?” On: „Misliš kondom?” Ona: „Ne, nego gumicu za brisanje. Uzmi si je i obriši sve ono što je nekad bilo između nas.” Iako ovo sasvim sigurno spada u jedan od najgorih pokušaja otkanta sa stilom, bio je sirov, srećom nedokumentiran (sve do sada) i dogodio se u devedesetima u zadimljenom klubu koji uskoro mora dobiti svoju monografiju, samo se čekaju svi potrebni tehnički podaci ispod fotografija – okvirne godine, ako ne i datumi, tko je na slici i zašto pobogu tako kostimiran. Nije to lak posao – arhivirati, a kamoli oživjeti duh jednog kluba, a kamoli cjelokupne devedesete jer naš mozak bezobrazno uzima tu fiktivnu gumicu i briše nemilice sve što poželi, preslaguje i nanovo montira kako mu drago. I nema garancije da krajnje sjećanje neće biti previše fake, omekšano ili, zašto ne – posve nadrealno.
The 90s: Art and Fashion
Pa ipak, čini se da u Tate Britainu nisu računali na to da će njihova aktualna izložba „The 90s: Art and Fashion”, koja je otvorena 8. listopada, a koja pokušava oživjeti duh vremena zadnjeg analognog razdoblja, i to spajajući modu i umjetnost, toliko uskovitlati emocija koje će ići od panegirika (pretežno mlađe generacije, koje i dalje ovom razdoblju pristupaju kao izvoru patchwork kopiranja) do razornih uvreda koje već u naslovu spominju riječi kao što su razočaranje, katastrofa i površni magazinski katalog (ljuta generacija X jer se njihove slike iz sjećanja ne poklapaju s onima na izložbi). U čemu je sada problem? Ta izložba se samo nastavlja na uspješne projekte koji su davali počast devedesetima – od Leigha Boweryja do Tracey Emin, a već na dan otvorenja bila je rasprodana.
Bez nostalgije, molim!
Možda je problem taj što već na ulazu titra upozorenje koje nam govori da ovoj izložbi koju potpisuje bivši urednik Voguea Edward Enninful ne pristupamo nostalgično. Težak je to izazov, tim više što su svi ljudi, umjetnine i događaji koje volimo tu, a svjesni smo da su danas skoro kao dinosauri – nemogući. Ili bi bili otkazani. I mlada Kate Moss koja leži s osmijehom i pink kosom na jastuku i morski psi Damiena Hirsta. Vivienne Westwood koja besramno miksa britansku zastavu i tartan, Naomi Campbell koja sjedi s cigaretom iza trošnih vrata i ne može ni sanjati što je sve čeka jer u to doba još nije dobila niti jedan ugovor i svi oni partijaneri iz Blue Note s natpisom „Ovako cijeli dan”.
Možemo li takvu nesputanu energiju kreative koja ruši sve granice, a ponajviše one između mode, umjetnosti, glazbe, stila života, bogatih i siromašnih, a uz to u sebi nosi toliko subverzije, drskosti i spremnosti na rizik, zamisliti danas? Teško! Heroin chic bi 2026. naišao na niz komentara i otvorio raspravu o body positivityju, destruktivno partijanje bi od mlađih generacija opsjednutih skincareom dobilo hashtag toxic. A djeca iz radničke klase teško da bi imala šanse pored svih tih nepo babyja i influencera koji misle da je tajna u broju followera, reachu i ujednačenom feedu.
Cool Britannia
Da, bilo je to nevjerojatno vrijeme kada su se poklopile mnoge stvari. Hladni rat je završio padom Berlinskog zida, u Cityju je bilo puno međunarodne love koja se trebala potrošiti, a sve što je bilo potrebno bilo je izaći van i pokazati koliko u vama ima punkerskog duha. Kultura noćnih klubova je cvjetala, Juergen Teller i Wolfgang Tillmans prodavali su prljavi stvarni život skupocjenim magazinima, bad boy John Galliano preuzeo je Dior, Richard Curtis snimio je Četiri vjenčanja i sprovod, Tracey Emin pokušala je popisati sve s kojima je spavala, a svi dečki u Gjuri htjeli su imati frizuru kao članovi grupa Oasis i Blur.
Ubitačan spoj mode i umjetnosti
Mogli bismo tako unedogled uljuljkati vas dokazima da je nekada bilo puno bolje nego danas, no to je, prema prvim osvrtima, i glavni problem ove izložbe. U tome što je sjećanje ipak varljivo i što je naglasak stavljen na nostalgičnim sjećanjima i onome što nam danas izgleda privlačno u svijetu mode. Iako je činjenica da nitko nije devedesete tako dobro dokumentirao kao modni svijet, The Telegraph i The Guardian navode da je glavni problem u lošem postavu, da izložbi nedostaju snažna djela umjetnika, a kada su ovako nespretno postavljena u zajednički kontekst, međusobno si ubijaju značenje.
Gola Kristen McMenamy koju je Juergen Teller snimao 1993. s cigaretom u ustima, dok joj je između grudi nacrtano srce i natpis Versace, ispada kao jeftina reklama za talijanski brend pored umjetničkog djela s mrtvim piletom među nogama. Tracey Emin zastupljena je sa samo jednim neonskim znakom, a Damien Hirst sveden je na dekorativne morske pse.
Iako je Wolfgang Tillmans još početkom devedesetih spominjao problem da je industrija već tada iskoristila nesputanu kulturu mladih koji su mislili da nešto mijenjaju, a sve samo u službi prodaje, ispada da su toliko slavljene i kopirane devedesete ovom izložbom doživjele sudbinu dvadesetih godina. Iz njih je izbačeno sve ono mračno, teško, mučno, a ostala je samo slika bezbrižne zabave u stilu Velikog Gatsbyja.
