Javier Bardem veći je dio karijere proveo glumeći likove od kojih se instinktivno ledi krv u žilama. Aura Raoula Silve u filmu „Skyfall“ odiše nečim prijetećim čim osvane na ekranu, a lik Antona Chigurha u filmu „No Country for Old Men“ koji je Bardemu donio Oskara zapamćen je kao jedan od najjezovitijih negativaca u povijesti kinematografije. Čak i kada glumi heroje, sama Bardemova pojava izaziva strahopoštovanje prije negoli on sam izusti ijednu riječ, a kada bi Hollywood odlučio provesti audiciju za stereotipno utjelovljenje tradicionalne muževnosti, Bardem bi vjerojatno dobio ulogu čim bi zakoračio preko praga. Međutim, u stvarnome životu, daleko od filmskog platna i malenih ekrana, Bardem opetovano ističe nešto što publiku iznenađuje na posve drugačiji način: „Oduvijek sam feminist!“
Ponosni feminist
U gotovo svakom obraćanju javnosti Bardem nesebično miče reflektor sa sebe i vlastitih postignuća te ga okreće ka, kako sam ističe, važnijim pitanjima poput borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja, važnosti #MeToo pokreta, borbe za jednakost plaća i pružanju podrške svim obespravljenim pripadnicima društva. Za razliku od brojnih kolega koji su termine poput „ravnopravnost“ i „feminizam“ prihvatili tek deklarativno, svjesni političnog naboja koji ih prati, Bardem bezrezervno i s najvećim mogućim ponosom nosi titulu feminista. Kako netko tko briljira u ulogama najgorih među najgorima privatno živi život vođen dijametralno suprotnim načelima? Još interesantnije, kako netko rođen i odgojen u državi koja je povijesni sinonim za mačizam i patrijarhalne vrijednosti postaje sušta suprotnost tome, ne gubeći pritom ni trunku maskuliniteta? Odgovor vjerojatno leži u sjecištu povijesti, psihologije te obiteljske dinamike Javiera Bardema.
Toreadori, patrijarsi i diktatori
Popularna kultura Španjolsku dvadesetog stoljeća nerijetko portretira kao živu sliku mačizma – toreadori, patrijarsi i diktatori. Iako su takve pojave bile itekako stvarne, posebice za vrijeme Francove diktature, paralelno je postojala i posve drugačija Španjolska, ona naseljena umjetnicima i intelektualcima koji su se tiho opirali konformizmu. Obitelj Bardem pripadala je toj Španjolskoj. Rafael Bardem i Matilde Muñoz, Bardemovi djed i baka, bili su glumci; ujak Antonio Bardem bio je jedan od najcjenjenijih filmaša svog vremena koji je kroz vlastito stvaralaštvo otvoreno kritizirao Francov režim u periodu u kojem je neslaganje s vladajućom strukturom nosilo ogroman rizik; majka Pilar Bardem bila je glumica i „lavica koja mi je pokazala da su žene jači spol“, više je puta istaknuo sam Bardem u mnogobrojnim intervjuima. Umjetnost je, dakle, bila obiteljska crta, baš kao i hrabrost za propitivanje autoriteta, a čini se da je upravo ta kombinacija odigrala presudnu ulogu u oblikovanju Bardemovih svjetonazora.
Mama kao najveći uzor
Stručnjaci iz oblasti razvojne psihologije već neko vrijeme ističu da djeca društvene norme usvajaju promatranjem, a ne verbalnim uputama. Jednostavnije rečeno, dijete ne obraća pažnju na ono što je rečeno već na ono što je učinjeno. Prije no što su sposobni shvatiti apstraktne pojmove poput ravnopravnosti ili diskriminacije, zamjećuju nešto znatno jednostavnije – tko donosi odluke, tko rješava probleme, tko je prisutan, a tko nije, tko je njihova sigurna luka i osoba od povjerenja. Za dijete, ta svakodnevna iskustva postaju nevidljive pretpostavke o tome kako svijet funkcionira, akumuliraju se gotovo neprimjetno te u konačnici formiraju sliku društva koju dijete zadržava jednom kada odraste.
Preslikamo li navedeno na obitelj Bardem, lako je zaključiti zašto je Bardemova majka bila i ostala njegov najveći uzor. Otac ih je rano napustio, stoga je briga o obitelji pala isključivo na njezina leđa. Unatoč tome, Pilar je bila profesionalno ostvarena te iznimno društveno angažirana. Kao majka bila je brižna i nježna, kao glumica i aktivistkinja bila je neustrašiva i vokalna kad god bi uočila nepravdu. Za Javiera Bardema autoritet nije nosio očinsko lice – nosio je lice žene. Ako snaga oduvijek izgleda poput majke, poput žene, tada ideja ravnopravnosti spolova prestaje biti nešto radikalno – jednostavno je očita, posve prirodna.
Promicanje ravnopravnosti
Bardemova osobna priča odvijala se paralelno s jednom od najvećih kulturnih transformacija u Europi. Nakon Francove smrti, Španjolska je i dalje bila iznimno patrijarhalna država no u iznenađujuće kratkom razdoblju došlo je do korijenite društvene promjene. Demokracija je donijela političku slobodu, ali je također potaknula duboko preispitivanje obiteljskog života, rodnih uloga i javnog identiteta. Španjolska koja je nekoć slavila krutu muževnost postupno je postala jedan od europskih lidera u promicanju ravnopravnosti.
Mačizam, naravno, nije nestao preko noći, međutim, kao kontrapunkt osvanuo je posve nov model muževnosti – onaj čiji temelji nisu dominacija i apsolutni autoritet nego partnerstvo i uzajamno poštovanje, a Javier Bardem pripada prvoj generaciji španjolskih muškaraca oblikovanih od strane oba svijeta.
Bardemova Španjolska
Iako smo često nesvjesni toga, nitko od nas nije tek pasivni primatelj kulture koja nas okružuje. Zamjećujemo je, interpretiramo, nerijetko prihvaćamo, a s vremena na vrijeme u potpunosti odbacujemo norme koje nam nudi (ili nameće). U tom smislu, transformacija španjolskog društva fantastičan je primjer fenomena znanog kao kontra-identifikacija. Nakon desetljeća života obojenog (političkim i obiteljskim) autokratima, Španjolci su zaključili da može i drugačije, a ona „druga“ Španjolska, Bardemova Španjolska, Španjolska koja ne guši umjetnost i slobodnu misao, Španjolska koja podržava ravnopravnost i prepoznaje žensku snagu, Španjolska kakvu danas poznajemo napokon se uzdigla.
Transformacija, naravno, nije potpuna, vjerojatno nikada ni neće biti jer kultura je poput živog organizma koji se neprekidno mijenja. No upravo u toj promjeni, u procjepu između stare i nove Španjolske, Bardem i muškarci nalik njemu djeluju poput mosta. Tragovi stare Španjolske itekako su vidljivi – njegov glas, stas, pa čak i uloge koje odabire igrati utjelovljuju nekadašnje norme. Međutim, vrijednosti koje artikulira nepogrešivo pripadaju novoj Španjolskoj, onoj koja vjeruje da je snaga kompatibilna s jednakošću, a samopouzdanje ne zahtijeva dominaciju. Bardemu su ponuđene obje tradicije, on je naprosto odabrao slijediti onu koja je djelovala ispravnije. U konačnici, to je vjerojatno najkvalitetnija lekcija koju njegova osobna priča nudi – ne biramo kulturu u kojoj smo rođeni, ali biramo zaključke koje ćemo o istoj donositi. Bardemov nas feminizam, stoga, ne bi trebao toliko šokirati. Ono što ostaje šokantno jest zašto muškarca koji se zalaže za jednakost i dalje promatramo kao kuriozitet.
