Jesu li netragom nestala vremena kada su umjetnici na pitanje kako im je na pamet pala ideja odgovarali poput Alfreda Hitchcocka da im se priča, eto, pojavila u polusnu pa su onako pospani i polusvjesni svega oko sebe nespretno potražili prvi komadić papira ili salvetu da je zapišu? A kada bi se ujutro probudili, s papira ih je gledao natpis – When Boy meets Girl... Ništa manje dirljiv nije bio ni dokumentarac o hrvatskom arhitektu Radovanu Tajderu koji je priznao da je svu dokumentaciju, fotografije, makete darovao arhivu, a za sebe je zadržao sve svoje bilježnice. I doista, dok ih gledate onako uredno naslagane na policama arhitektova bečkog stana s maketama jedrenjaka na vrhu, izgledaju kao najvredniji privatni dnevnici. Kao nešto što prvo spašavate u požaru i kao nešto što nas podsjeća na daleku prošlost koje više nema.
Vještine koje nestaju
Ako vaš broj godina počinje s dva, vrlo je vjerojatno da ne znate o čemu tipkamo, a spomenuti alati su vam podjednako nepoznati kao i čipka iz Burana, baršunaste cipele za gondolijere i ručno rađene maske, a koji bi također lako mogli nestati, jer trenutačno u Veneciji žive zadnje generacije obrtnika koje nisu predale svoj posao novim naraštajima. Tim više nas je u plimi mračnih prognoza razveselila vijest da će se u gradu koji se neprestano mijenja i koji itekako kuži kako pomiriti tradiciju i suvremenost 20. svibnja otvoriti sjajna izložba ‘Skice’ koju potpisuju arhitekt Davor Senečić i multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif.
Riječ je o multivalentnoj izložbi s originalnim ručno rađenim arhitektonskim i urbanističkim skicama te pratećom multimedijom. Projekt koji se razvija od prve izložbe u Orisu 2019. godine do multimedijalne interpretacije u MMC Rovinju 2021. godine svoj put nastavlja u venecijanskom Palazzo Mora. Tema cjelokupnog postava Europskog kulturnog centra na tri lokacije u Veneciji (Palazzo Mora, Palazzo Bembo i Arsenal) je “Time, Space, Existence”, a odgovor Senečića i Klifa bavi se slobodom izraza koji nudi skiciranje, iskustvo sraza olovke i papira te činjenicu, odnosno fenomen da su kuće napravljene prema tim skicama sada već vremešne dame, a skice i danas potpuno aktualne, bezvremenske.
Simboličko vjenčanje olovke (463 godina) i miša (63 godine)
Slobodnim rječnikom, ova je izložba naišla na takvo oduševljenje kao da nas je netko upravo pozvao na vjenčanje koje nismo očekivali, ono olovke (463 godina) i kompjuterskog miša (63 godine). No čemu toliko drama oko olovke? I nije li svejedno kojim se alatom koristimo jer svi oni nude da ćemo doći do istog cilja? Nipošto! Ta već su mnogi umjetnici primijetili da nije baš svejedno kojim se alatom pri stvaranju koristite.
Povjesničar umjetnosti i pjesnik Tonko Maroević je tako svesrdno izbjegavao pisanje na kompu jer je tvrdio da mu tipkanje na mašini i energija koju morate uložiti u to pruža potreban otpor ili, kako bi rekla jedna reklama – daje krila. S druge strane, i pripadnica mlađih generacija, ukrajinska prevoditeljica Irena Markova koja je sa samo 27 godina prevela 12 knjiga prakticira rad rukom, a to znači da prvo piše u bilježnicu, a kasnije prijevod pretipkava u bilježnicu. A što na to kaže Davor Senečić koji u Veneciji izlaže svoje skice flomasterom koje su pukim slučajem očuvane, a nastale su kao dio arhitektonskog projektiranja iz devedesetih godina za objekte izgrađene u Beču, Zagrebu, Linzu, Potsdamu, Sarajevu, Puli, Mistelbachu?
Ruka koja crta ne postupa na isti način i s računalnim mišem
‘Skice su za mene transformacija ili simbioza. Konkretna i jednostavna. Misli, imaginacije i ruke koja vuče liniju na tom fantastičnom papiru. Samoća i sloboda uma gdje vrijeme staje i predstavlja tu liniju koja nema kraja. To je na neki način i reminiscencija skiciranja jer se danas, u računalno doba 3D simuliranja, to radi sve manje. Ali ruka koja crta ne postupa na isti način i s računalnim mišem. Pa stižemo na tu simpatičnu teoriju o Thinking Handu jer se u antropološkom razvoju Homo sapiens znatno pomaknuo kad je uspostavljena veza misli i ruke s crtežom te predivni crteži iz prahistorijskih špilja svjedoče o tome”, smatra Davor Senečić.
U potpunosti se slažemo s Davorom da ruka koja crta ne postupa na isti način s računalnim mišem, ali što se događa kada se ručno rađenih skica dohvati sjajan multimedijalni pjesnik Ivan Marušić Klif koji s mišem stvara podjednako fascinantne stvari. Ne, nismo poput Hitchcocka toliko pospani niti mamurni da se ne sjećamo što pišemo. Doista smo htjeli reći pjesnik, jer Ivan Marušić Klif nije samo sjajan multimedijalni umjetnik koji radi na području kinetičkih, svjetlosnih i video instalacija, zvuka, glazbe i performansa, nego sve čega se primi pretvara u nešto višeslojno i očaravajuće. Stoga ne čudi što se po kazališnim kuloarima priča da je svaka predstava u koju je uključen Klif osuđena na uspjeh jer tako suptilno barata svjetlošću, videom, bojama, ritmom da priču diže, jezikom videoigrica, na neki drugi nivo.
Uostalom, sjećate li se kakav je sjajan video triptih napravio na izložbi u čast 100 godine rođenja Ede Murtića u zagrebačkom HDLU tako da je ispred videouratka znalo sjediti toliko ljudi kao da smo u kinu? Dok ne skočite do Venecije i ne pronađete glavno stubište Palazzo Mora, gdje će ovog svibnja uz četiri projektora doslovce zaplesati olovka u godinama i znatno mlađi miš, dokazujući još jednom da za dobru vezu godine i različiti stilovi nisu bitni, nudimo vam malu multimedijalnu premijeru…
P. S. No to nipošto ne znači da ne možete nekome ručno napisati poruku i pozvati ga upravo na 18. Venecijanski bijenale arhitekture koji se ove godine održava od 20. svibnja do 26. studenoga. Kao što vidite, imate dovoljno vremena za ponovno privikavanje na olovku 🙂
