Kada je vječno nasmijana radoholičarka Emily prije četiri godine prvi put stupila u Pariz nije ni slutila koliko će teško biti hodati u tim suludo visokim potpeticama po francuskoj kaldrmi, jer gotovo da nema onih kojima se nije zamjerila i koji joj nisu poželjeli baciti koji klip pod noge. Naime, čim je došla prvi dan na posao dočekao ju je cijeli niz nesporazuma, nadmena šefica, nepovjerljivi kolege i novi nadimak koji su joj nadjenuli – La Plouc (seljanka)? A uskoro i nešto precizniji opis koji joj je dodijelio uvaženi modni dizajner – ringarde (basic bitch). No kada živiš u Parizu tako valjda zoveš cijeli svijet van 20. arondismana – najobičnijim provincijalcima bez stila.
Ništa manje suosjećajni nisu bili ni kritičari koji nisu štedjeli ni seriju, producente, glumce, a ni kostimografkinju, tvrdeći da je serija posve plošna, dosadna i neuvjerljiva te da jedino ima smisla ako je mišljena kao kakav rehabilitacijski program. No sve je to bila samo blaga kamilica prema onome što je o seriji mislila većina Francuza, kojoj je jednostavno dosadilo to neprestano podgrijavanje stereotipa i klišeja – od toga da su Francuzi užasno zlovoljan i namrgođen narod koji po cijele dane ne radi ništa, osim što sjede po kafićima, jedu kroasane, ispijaju kave i šampanjce, filozofiraju o modi ili pak smišljaju ljubavne afere zbog kojih će spaliti sve mostove za sobom, ostaviti krš i lom, ali će se pri tome osjećati tako živima.
‘Borit ćemo se svim silama za Emily’
Pa dobro, tko onda gleda tu seriju koja je upravo ušla u četvrtu sezonu, a otkada je prvi put ugledala svjetlo ekrana na Netflixu 2020. godine doslovce ne silazi s top 10 romantičnih komedija? Možda samo gledatelji s one strane bare koji čeznu za derutnim i romantičnim zgradama stare Europe u kojima nema klime, a još više za firmama u kojima je zabranjeno dolaziti na posao prije deset i odgovarati na mejlove nakon pet poslijepodne, a sama činjenica da ste započeli kakav neumjesni poslovni razgovor usred partyja bi se mogla voditi kao ozbiljan prekršaj radnih pravila i razlog za izvanredni otkaz.
A onda je stiglo i prvo javno outanje o guilty pleasure seriji koju nitko živ u Europi ne gleda, osim naravno ako u to ne ubrojimo i one koji imaju poseban fetiš na – love to hate emociju. I to ni više ni manje nego od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. I to baš u trenutku kada je Emily tim postao 100% francuski pa se konačno prestao previše truditi te je drsko okrenuo leđa svom vjernom partneru koji ga je uzimao zdravo za gotovo i našao uzbudljivijeg ljubavnika – grad Rim. Naime, Emmanuel Macron je prošlu srijedu za magazin Variety izjavio: “Borit ćemo se svim silama za Emily. I zamolit ćemo je da ostane u Parizu. Uostalom, ‘Emily u Parizu’ u Rimu, pa to nema nikakvog smisla”.
Je li Emily postala konačno prava Francuskinja?
Naravno da ova izjava nema toliko veze s činjenicom da se njegova supruga Brigitte pojavljuje u 4. sezoni u maloj cameo ulozi (u prvoj sezoni se spominje da je prva dama sherala post u kojem se Emily pita zašto je riječ za vaginu na francuskom muškog roda), nego više s tim koliko je Francuska imala koristi od ove serije. Naime, prema studiji koja je provedena ove godine za Nacionalni centar za kinematografiju i animaciju (CNC) ispalo je da je oko 38% turista navelo seriju kao jedan od razloga za posjet Parizu, a internet tražilice već četiri godine bilježe znatan porast upita o preseljenju u grad ljubavi.
Iako su pariške ulice pune grafita na temu ‘Emily, odi doma’, pariška turistička zajednica je već odavno uključila u svoje preporuke i 10 ključnih lokacija sa snimanja serije koje treba posjetiti. Nema što, brending koji ni promućurna šefica iz američke firme, u kojoj je nekada radila Emily, ne bi znala dobro naplatiti. Stoga ne čudi da se u političko-marketinšku igru uključio i gradonačelnik Rima, Roberto Gualtieri, koji je uzvratio udarac sljedećim riječima: “Predsjedniče Macron, možete biti mirni, Emily se jako dobro osjeća u Rimu. A onda neka srce odluči: neka ona izabere!”
Najbolja romantična ponuda
Hm, je li ovo konačno neki dobar i realan zaplet, a koji bi mogli iskoristi producenti serije? Ili će se Amerikanci naprosto držati marketinške škole svog zemljaka Woodyja Allena, a koji je davnih dana krstario europskim metropolama, od Londona, Barcelone, Rima i Pariza. A gdje će se privremeno skrasiti i zaustaviti svoju filmsku karavanu nije toliko ovisilo o pitanjima srca, niti hiru iz vedra kako romantični Francuzi zamišljaju svoj coup de foudre i amor fou, a koliko o tome koja će turistička zajednica dati najbolju nemoralnu ponudu. ‘Pariz, Rim? Prvi put, drugi… Prodano!’
