Ako se jedan od najposjećenijih muzeja posvećenih digitalnoj umjetnosti u Tokiju zove Borderless jer nudi ono što se naziva imerzivnim iskustvom, kako bismo onda nazvali to što već četrdeset godina radi britanska umjetnica Tracey Emin? Duboko potresno, razorno ili naprosto ono što svi mi dobijemo kada nekome serviramo previše emocija – too much. Istina, nitko od Tracey možda nije tražio da nam pokaže kako je to kada si brutalno iskren prema sebi pa ne mariš ni za formu, nego se poput rudara spustiš u bezdan samoga sebe, a putem u svoja kolica pokupiš sve što nađeš – i patnju, bol, razočaranja, bolesti, izlučevine, krv i suze. A kada se jednom izbaviš iz tog rudarskog okna, hrabro staneš pred bijele zidove galerija i baciš gledateljima u facu slomljeno srce, ne mareći previše što će biti sa svim tim krhotinama na podu i hoće li se netko od posjetitelja i sam razrezati.
Mit o ludom geniju i velikoj patnji
No, smije li se neka žena toliko radikalno i punkerski razbacivati svojim tijelom, osjećajima i patnjom kao da je umjetnost neki Survivor pa pobjeđuje onaj koji jače pati? Uostalom, nije li onaj mit o ludom geniju već odavno prevaziđen, kao i ispovjedni žanr? I što ako Tracey Emin uopće nije prava umjetnica nego samo zna kako privući na sebe pažnju pa stoga namjerno inscenira krevete neurednijima nego što jesu i provocira gledatelje svime onime što se inače ne radi? A zna se, ljudsko tijelo u svoj njegovoj ranjivosti, sklonosti bolestima, krizama i boli najbrži je put. Pogotovo kada ide uz seks i ispovjedni žanr – popisivanje partnera i brutalna analiza.
Fuck you, Tracey!
Sva ta pitanja koja se svakodnevno slijevaju na ekranima brojnih portala, ali i društvenih mreža, a kojima se propituje je li Tracey Emin prava umjetnica ili samo vrhunska provokatorica, zašto ju je princ Charles prije dvije godine proglasio Velikom Damom, a Britanci tretiraju kao nacionalno blago, samo su dokaz koliko je Tracey Emin svojom velikom retrospektivom u londonskom Tate Modernu uzburkala duhove. Ma što uzburkala, upalila takve alarme da nije čudo što neki gledatelji plaču od poplave emocija, a poneki pak u knjigu dojmova pišu Fuck you, Tracey!, jer umjetnica je očito pogodila u Ahilovu petu.
Ispovjedna umjetnost kao terapija
No, s druge strane, Tracey nikada i nije previše marila za to što će drugi reći, jer njezina umjetnost uvijek je bila umjetnost preživljavanja i svojevrsne terapije. Skoro pa alkemijsko pretvaranje smeća u zlato. A brojna djela danas više ne postoje. Od kultne instalacije nazvane Everyone I Have Ever Slept With 1963–1995, kojom je na izložbi Sensations preko noći postala britpop superzvijezda likovne umjetnosti, a koja je stradala u požaru u Saatchijevoj kolekciji, pa do brojnih djela koja je uništila nakon traumatičnog iskustva pobačaja.
Rastaviti bol i pretvoriti je u energiju potrebnu za preživljavanje
Glavno u stvaranju bilo je rastaviti taj prokleti osjećaj koji toliko boli i zakucava čovjeka te ga pretvoriti u nešto što ti daje snagu da nastaviš. U potresnom videu Why I Never Became a Dancer iz 1995. Tracey progovara o tome kako su je zlostavljali kao maloljetnicu, s kakvim se licemjerjem morala nositi kada su je Richard, Toni ili Doug pred svima nazivali droljom nakon što je dospjela u finale disco natjecanja, ali i o tome kako kao odrasla pleše kroz prazan stan uz disco glazbu, sama i sretna. Video je dirljiv i zbog zamućenih snimki Margatea, ostarjelog primorskog mjesta na istoku Engleske gdje je nekoć započela životna i patnička priča Tracey Emin. I gdje danas ponovno živi.
Second Life
Tracey Emin bez zadrške govori i o majčinoj smrti, ali i o svojoj bolesti raka iz 2020., o tome da više nema mokraćni mjehur, ni mokraćnu cijev, ni maternicu. Bez srama na fotografijama pokazuje svoje izmučeno tijelo, uključujući i vrećicu za urin. Za nju je rak predstavljao pravu prekretnicu, a od tada vodi „second life“, kako to sama naziva, a tako se zove i njezina izložba. Nedavno se povukla u grad svog djetinjstva, Margate, gdje živi u golemoj georgijanskoj kući s domaćicom i mačkama Pancake i Teacup, više ne puši, ne pije alkohol, ali zato umjetnicima nudi ateljee, organizirala je kuhinju za obuku dugotrajno nezaposlenih i inače svojim bližnjima preporučuje da čine što više „dobrih stvari“, primjerice „da starom čovjeku koji živi niz ulicu svaki dan kupe novine.
No za sve one koji su na ovu izložbu zalutali jer ih je zaveo naziv koji podsjeća na popularnu videoigru s početka tisućljeća, vjerojatno je Tate Modern trebao napraviti šaltere za pomoć ili posebnu sobu da čovjek dođe sebi. No oni koji hrabro prođu kroz sve mračne i potresne dijelove izložbe shvatit će da im za neka duboka iskustva koja u potpunosti mijenjaju čovjeka nedostaje pravih riječi jer to mogu izraziti samo slike.
